Bioetika i biomedicina
Ljiljana Zergollern-Čupak

Ogledi i svjedočenja

Zašto ova knjiga?

Zašto sam prihvatila sugestiju da skupim svoje radove napisane i razbacane po različitim stručnim publikacijama, da ih popravim i sredim? Sad, kad imam više vremena, jer sam umirovljena, zašto čak i ja sama podsvjesno želim da ih sve zajedno - usprkos, površno gledano, raznorodnosti tema - ipak sakupim i objavim? Odgovor je jednostavan. Prestankom desetljetnih aktivnosti, htjela bih bar nečim ispuniti prazninu nastalu prenaglim, gotovo prisilnim mirom duha koju je donijela neočekivano i brzo nastalo umirovljenje, a s njime i "treće doba" života. Kako mi je pisanje već u ranom djetinjstvu bila draga zabava (a i najlakši način izražavanja), tada sam pisala pjesmice, u pubertetu i adolescenciji sam tu svoju naviku pisanja nastavila za ratno vrijeme opasnim pisanjem dnevnika punog buntovnosti izazvane nepravdama ratnih zbivanja. Kasnije, kao mlada liječnica, radom u struci, mnogobrojnim stručnim i znanstvenim člancima unosila sam stimulativna osvježenja u rutinu izvršavanja dnevnih zadataka. Napokon, kao izraz stručne zrelosti i iskustva, u sljedećoj fazi moga profesionalnog rada i sazrijevanja, pisala sam, jednu za drugom, stručne knjige, smatrajući da je to moja nastavna obveza, ali i potreba da se ispuni praznina koja je u nas postojala u mnogim oblastima stručne i znanstvene literature. Željela sam dati - zajedno sa svojim suradnicima - našim đacima i postdiplomandima mogućnost učenja iz naših monografija, udžbenika ili članaka, na našem jeziku, pa da uz svjetska znanstvena zbivanja studenti upoznaju i naša iskustva i dostignuća u raznim oblastima bioloških znanosti kojima sam se bavila (prvenstveno se radi o medicini, medicinskoj genetici i bioetici). Mislila sam, a mislim još i danas, da je to dužnost nas privilegiranih sretnika, koji smo imali mogućnost da nakon rata, u općem miru, dobijemo više obrazovanje ne samo u našoj, nego i u stranim znanstvenim sredinama. Mislila sam da smo mi preživjeli dužni pisati i objavljivati radi naših mlađih, ali i radi (i umjesto) onih mnogobrojnih iz naše generacije, koji su neželjeni rat platili svojim mladim, nedužnim životima. Kad sam preliminarno počela skupljati radove koje sada objavljujem, začudila sam se raznolikosti i raznovrsnosti tema koje su me zaokupljale: najprije i uvijek čovjek i medicina, ali sve češće i medicina povezana s komplementarnim joj znanostima. Jednom je to antropologija, drugi put genetika, humana, opća, klinička ili medicinska, potom eugenika, a onda etika i bioetika. Ovo mnoštvo obrađenih raznorodnih tema dokaz je da se medicinska znanost razvija, ali i da se, sukladno tome, bujajući u jednoj oblasti, neminovno mora dijeliti na podgrupe ili subspecijalnosti. Raznorodnost mojih interesnih područja također je dokaz za to da i ja kao stručnjak i znanstvenik sazrijevam, uviđajući neophodnost stalnog educiranja i praćenja razvoja raznih znanosti, a ne uskog, jednostranog interesa za samo jednu struku, jedan vid znanosti. S druge strane, svojim sam intelektualnim sazrijevanjem sve češće uočavala i potvrđivala činjenicu da se znanosti isprepliću, pa nije rijetkost da prirodna znanost, kakva je moja medicina, ne isključuje potrebu, zapravo upozorava na neophodnost poznavanja i drugih domena, recimo, društvenih znanosti, filozofije s etikom u prvom redu, ali i tehnike, religije...