Očajnik
Leon Bloy

Le Désespéré (Očajnik, 1887.) prvi je roman Léona Bloya. Radnja prati briljantnog ali siromašnog Kaina Crnomraka, buntovna katoličkog pisca čiji književni dar obećava, koji živi u Parizu na početku francuske Treće Republike i pokušava uskladiti dva para naizgled nepomirljivih sila u svom životu. S jedne je strane to sukob njegove snažne pobožnosti i nužnosti da slijedi crkveno učenje s privučenošću prekrasnom ali naivnom bivšom prostitutkom koja postaje predana katolkinja; drugi je par očajnička potreba za stabilnim poslom koja je u sukobu s organskom odbojnošću prema licemjernom, koruptivnom ponašanju onodobnog tiska i književnog svijeta. Roman započinje i završava smrću, čime se djelo neosporno promeće u tragediju. Upravo će taj žanrovski okvir najbolje odgovarati Bloyevoj metafizičkoj i životnoj doktrini, onoj koja zagovara svetost patnje, držeći da se kroz mističnu zamjenu muka nevinih može otkupiti prekoračenja grešnih. To je i hermeneutičko načelo romana Očajnik. On je Bloyeva parabola o ljudskoj bijedi: u tom palimspestu bola on želi izvesti na svjetlo skrivene istine. Glavni lik savršen je Bloyev alter-ego: mistik, mizantrop, revolucionar, preziratelj građanstva i vlastitog vremena, asket itd. Snažan roman, eruptivne proze, napisan je stilom koji su neki označili stilom gotičke katedrale, briljantnim polemičkim stilom.

Léon Bloy (1846. – 1917.) bio je francuski romanopisac, esejist, pamfletist i pjesnik, poznat i kao strastven apologet katoličke crkve i utjecajan u francuskim katoličkim krugovima. Nakon nesretne mladosti koja je obilježena agnosticizmom budućeg pisca, Bloy se 1864. zaposlio u Parizu. Ondje je 1868. upoznao ostarjela pisca Barbeya d’Aurevillyja, koji će presudno utjecati na njegov budući apologetski stav. Bloy je prijateljevao s umjetnicima poput pisca Joris-Karla Huysmansa, slikara Georgesa Rouaulta, filozofa Jacquesa Maritaina… S druge strane, stvorio si je zavidan broj književnih neprijateljstava, posebice nakon što je objavio roman “Očajnik”, žestok napad na racionalizam i na one za koje je vjerovao da vojuju u njegovim redovima. Uskoro je Bloy isključen iz književne zajednice svoga doba i prestižni autori poput Zole, Maupassanta, Renana i Francea zaratili su s njim. Bloy je autor dvaju romana, “Le Désespéré” (Očajnik, 1887.) i “La Femme pauvre” (Sirotica, 1897.). Objavio je dvije zbirke priča, deset knjiga eseja te je godinama vodio opsežan dnevnik koji je objavljen u osam tomova. Utjecao je na brojne autore, a među onima koji u svojim djelima otvoreno spominju taj utjecaj su Borges, Alejo Carpentier, John Irving, Charles Williams, Houellebecq. Bloyev apologetski pogled na Židove utjecao je i na zaokret u Katoličkoj crkvi u odnosu na njih, najoštrije ostvaren prilikom Drugog vatikanskog sabora. Papa Franjo spomenuo ga je pak u svojoj prvoj homiliji kao pape.