Miševi Natalije Mooshaber
Ladislav Fuks

Sjedili su za stolom prekrivenim bijelim stolnjakom, s cvijećem, svijećama, čašama i pladnjem kolača. Na čelu, pod  portretom udove kneginje gospodarice Auguste i predsjednika Albina Rappelschlunda, sjedio je čovjek s velikim žuljevitim rukama, u crnom odijelu i bijeloj košulji, polako se okretao, kimao, potvrđivao, smješkao se, čak i kroz prozor konju, to je bio mladoženja. Zatim je ondje sjedila omanja i odeblja plavuša s priglupim otromboljenim licem, pred njom je na stolu ležao lovorov vijenac, a ona se izvijala, drmala, istezala i prevrtala očima, to je bila nevjesta. Pokraj mladenaca sjedila je još Rona, plavušina kolegica, dvadesetogodišnjakinja koja se kikotala, i dvoje svjedoka, kumova, čudni, tamnoputi ljudi....

Fuksov bajkoviti svijet između Kafke i Orwella
Neobičnoj pojavi i tumačenjima Fuksovog romana Miševi Natalije Mooshaber, prvenstveno kao društvene parabole, pridružuje se neobičnost stila, originalnost, iščašenost i bizarnost Fuksove poetike. Kako bi istaknuo limitiranost svijeta u kojem se ljudima upravlja kao lutkama, Fuks posuđuje puno od kazališta, pa i od animiranog filma. U škrtoj fakturi grotesknog lutkarskog kazališta Fuks ostvaruje bogate nijanse značenja. Naoko, sve se događa pred nama, sve je naoko do banalnosti konkretno i jasno, ali u finom i bogatom pletivu značenja mnogo što ostaje natuknuto, pa se tek pažljivijom analizom teksta može doći do pitanja, koje obično ima više od jednog mogućeg odgovora. Mnogi od onih koji su analizirali Fuksov tekst upućuju na pripovijedanje između redaka. Čini se da se između redaka može iščitati više informacija i smisla, čak i kada ne pokušavamo razumjeti simboliku, nego što se dobiva doslovnim čitanjem.