Samo moru virujen
Krste Juras

Uglazbljeni stihovi

Bez Jurasova udjela, naša predodžba o Dalmaciji bila bi kudikamo siromašnija, i pritom je savrše no svejedno jeste li i sami rođeni na sunčanome jugu ili stotinama kilometara sjevernije: simbolički imaginarij što ga dugujemo njegovoj lirici jednako baštinimo i jedni i drugi, i domoroci i sezonski dotepenci. Naime, Jurasova Dalmacija svakome je čitatelju izgubljeni zavičaj: mitski prostor topline i ljepote koji je manje zemljopisna, a više emocionalna činjenica. Svojini stihovima on, međutim, ne obnavlja ljupku sliku predjela i ljudi što ga napu-čuju, podilazeći operetnom sentimentu grintavih nostalgičara. Njegove pjesme prije se mogu čitati kao svojevrsna kronika nestajanja jednoga svijeta i njegovih vrijednosti, elegični dnevnik uzmicanja i nevoljke predaje pred grubostima novoga, bezdušnijeg doba.
Upravo stoga Juras izmiče svođenju samo na pisca dalmatinskog ili, šire, mediteranskog timbra i inspiracije. Prije i poslije svega, on pisanjem pokušava saldirati vrlo osobni račun hrvanja sa svijetom i vremenom. Sjajna je stvar što se i svi mi, iz publike - na književnoj soareji, u koncertnoj dvorani ili u konobi - možemo očešati o njegovo emocionalno knjigovodstvo i uz Jurasovu pomoć svesti vlastiti račun.