Šetnja života
Krešimir Butković

Da mi djed nije nekim čudom pobjegao u Zagreb, bio bih rođen u buri, u osami Panosa, gledajući more što zapljuskuje stijene Stinice, a ovako, razvučenih korijena, rodili se u Zagrebu, 1973. u drugom danu siječnja, kao drugi od dvojice i treći po redu, kada svaki normalni svijet spava, liječeći glavobolju najduže noći u godini.
Eh, sad, iako u tridesetoj, osjećam se dovoljno mlad da još ne svodim račune oko biografskih detalja, možda tek da sam pokušao studirati politologiju, no zbog globalnog zatopljenja zamrznuo sam svoj status studenta. Pišem od svoje osamnaeste godine, objavljujem od iste, premda sam prvu pjesmu napisao još u drugom osnovne, no suludo bi bilo to tvrditi, kao da pričam o ljubavnom iskustvu iz vremena kad sam se još držao za ruke...
Nu, da se pohvalim, objavljivao sam u Ognjištu, Hrvatskom književnom listu, Usponima, zbirci Erato i skupnoj zbirci Svjetlost ognjišta, a trenutačno trošim novce na impulse pišući za dva internet časopisa: Avia, te Poezija on line. Internet je čudo tehnike pa sam, ni ne znajući, dospio na američke i kanadske stranice namijenjene ljubiteljima poezije iz hrvatske dijaspore, kažu vrlo čitane. Pišem iz potrebe, ne očekujem uspjeh već razumijevanje, a što se tiče razloga, on leži u Senju, u moru, u ljudima, u sudbini koja me vezala trajno za moje korijenje, za ono iskonsko što ne možemo sakriti - gene.

Zahvalnost dugujem mnogima; podršku dobivam od obitelji, rodbine i prijatelja. Zahvaljujući prijatelju i prijateljstvu koja seže u djetinjstvo, u mogućnosti ste prošetati Šetnjom života! Ah, da, zovem se KREŠIMIR BUTKOVIĆ.