U polutami predgrađa
Krešimir Bagić

Svojedobno me zgodna mlada djevojka zamolila da pročitam i komentiram njezine pjesme. Kako povjerenje uvijek godi, prihvatio sam. Pred očima su mi promicali reci nejednake duljine, nebo je plakalo, Maksimir se pretvarao u ljubavnika, vrištava tuga plazila jezik sa svake stranice. Pjesme me nisu bacile s nogu. Međutim, odjednom - niotkuda - pojavio se usklik kojemu nisam mogao vidjeti korijena ni razloga: Ja ne želim biti pjesnik 24 sata na dan! Što učiniti s tim usklikom, što s tim stihom? Je li poslije njega uopće moguće govoriti o poeziji?
Kada sam joj za desetak dana govorio o tome kako sam pročitao njezine pjesme, svaku je moju riječ upozoravao spomenuti stih: pazi, ja ne uživam u pohvalama; pazi, ja ne volim kad me kude; pazi, ja sam lijepa, ja sam pametna, grudi mi ubrzano dišu, pogled mi je zaigran; pazi, ja nisam samo stih... Mucao sam, znojio se, a ona me s druge strane stola promatrala mirnim dnevnim pogledom. Napokon sam je zapitao....