Pro domo et mundo
Karl Kraus

Netko tko umije pisati aforizme, ne bi se trebao rasplinjavati u člancima. Smatram svojim neotuđivim pravom u umjetničku formu koja mi paše pretočiti najmanju česticu prljavštine koja me takne. Ovo je pravo oskudan ekvivalent nasuprot pravu čitatelja da ne čita ono što ga ne zanima. Kad bih barem jednom sreo skromnog glupana koji ne razumije moj jezik i zbog toga sumnja u svoj sluh!
Gadost me smatra nepodnošljivim. No mi ćemo se razići tek onda kad i meni nje bude dosta. Ponekad i ja osjetim nešto poput slutnje o ljubavi prema ljudima. Sunce se smiješi, svijet je opet mlad, a kad bi me danas netko molio vatre, u stanju sam, ne znam, ne bih se dugo dao moliti i dao bih mu! Mogu zamisliti da ružna žena gleda u zrcalo uvjerena da je slika u zrcalu ružna, a ne ona sama. Tako društvo vidi u zrcalu svoju podlost i zbog gluposti vjeruje da sam ja gadan momak. Ja i život: afera je viteški okončana. Protivnici su se razdvojili neizmireni.

Pro domo et mundo drugi je dio aforističke trilogije Karla Krausa u kojoj su objedinjeni aforizmi koje je autor u prva dva desetljeća prošlog stoljeća objavljivao u svom kultnom časopisu Die Fackel. (Prva zbirka aforizama Sprüche und Widersprüche iz 1909. prevedena je i objavljena pod naslovom "Izreke i protuslovlja", Disput, 2001.)
I u ovoj svojoj drugoj knjizi aforizama (izvorno objavljenoj 1912.) Kraus nesmanjenom žestinom i britkom misaonom oštricom promišlja razne aspekte ljudskog života i društvene pojavnosti. Svaki je aforizam inspiriran konkretnim događanjem, pa se tako ovi kratki, jezgrovito sročeni tekstovi doimaju kao svojevrsna kronika jednog vremena na zalazu (uoči početka Prvoga svjetskog rata).
Poput "Izreka i protuslovlja" i ova druga knjiga aforizama započinje poglavljem o ženi i moralu, zatim slijedi poglavlje o društvu, u trećem su poglavlju "na udaru" novinari, esteti i političari; četvrto poglavlje posvećeno je umjetniku, peto obrađuje dva grada (Berlin i Beč), dok su u šestom u središtu pozornosti slučajevi i dosjetke; završno sedmo poglavlje nosi naslov pod kojim je knjiga objavljena kao
cjelina.
Krausov stil odlikuje se neponovljivom briljantnošću izraza koja uslijed verbalnog redukcionizma kratke forme ostavlja dojam pomne odvagnutosti svake upotrijebljene riječi. Oštrina Krausova diskursa pruža čitatelju mogućnost da se spram pročitanoga i sam kritički odredi, da s autorom polemizira, da ga čak ospori i odbaci, ali i da ga oduševljeno prihvati kao izvor dragocjena misaonog bogatstva. Sam je Kraus svoja mudra kazivanja smjestio u širok prostor “muke života”, ali tu muku djelotvorno ublažuje osebujan eliksir skriven u sintagmi “naslada mišljenja”. Krausova zbijena mudrost uspješno uzmaže odoljeti zubu vremena, a prenošenjem u neki drugi jezični i kulturni sustav sama sebi krči put do znatiželjna čitateljskog uma kojemu čitanje nije tek puka razbibriga.