Strindberg i Van Gogh
Karl Jaspers

Pokušaj usporedne patografske analize

,

Hoiderlinovo ludilo ne iznenađuje medicinu. Ono se može imenovati. Prevladavajuće crte karaktera, zatvoren, slabo društven, osjetljiv, kolebanja raspoloženja, koja su od mladosti izazivala kod njega strahovanje da će postati bezosjećajan (»Smrzavam se i kočim, skamenjen sam«), izljev patnje koja se najprije manifestira stanovitim zamorom sposobnosti osjećanja i lakim poremećajem ponašanja, zatim porast poremećaja do krize, u kojoj nemogućim postaje život u svijetu, a da uopće nije slomljena moć njegova duha (Holderlin prevodi Sofokla u stihovima koje su ismijavali Schiller i Goethe, a kojima se potomstvo naprotiv divilo; on piše svoje velike himne), naposljetku, kada ga ludilo konačno izbacuje iz kolotečine, njegov najčešće nedužan i ugodan, ali svijetu začudno jednostavan život, lagana uvrnutost njegovih manira, nastrano ponašanje prema nepoznatim ljudima, strujanje njegovih nepovezanih govora i, štoviše, ono što nas iznenađuje kao ostatak: Činjenica da je njegovo obično prespavano pamćenje izgleda bilo intaktno u određenim trenucima ili da on ostaje sposoban za dublje uvide i istinite riječi, ali prije svega njegovo neprekidno pisanje pjesama, ta sretna ruka koja nije prestajala pisati i koja zgodimice piše najdirljivije pjesme, i to sve do kraja, za 40 godina jednog poduprtog i nesamostalnog života, sve te začudnosti idu u normalnu pojavnu sliku shizofrenije.