I na početku i na kraju bijaše kava
Julijana Matanović

Bez priče se možda i može živjeti, kao što se može živjeti i bez kave, ali i priča i kava priskrbljuju životu ono nešto više. Spojiti čin ispijanja kave, pozivanja na kavu, s pričama o istinskim životima, i ugraditi u sve to i tjeskobu vezanu uz vrijeme u kojem poziv na kavu najčešće predstavlja prazan govor i skrivenu namjeru, može samo pripovjedačica kakvom je postala autorica uspješnica Zašto sam vam lagala, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka, Cic i svila, Samo majka i kći…

Na stranicama svake priče razvijeni su romaneskni potencijali. Jedan od možda najboljih primjera je antologijska priča Samo jednom se ljubi. U poplavi naslova koji podsjećaju na vodenaste kave koje se ispijaju s nogu i iz kartonskih čaša, Julijanine priče o kavi nalik su tradicijskim, mirisnim, ukuhanim i brižno spravljanim kavama; onakvima kakve su se pile nekada; iz fildžana i porculanskih šalica i iznosile pred goste koje je domaćica poštovala i voljela.
Pred čitateljima je, prema riječima recenzenata, jedna od najboljih knjiga omiljene hrvatske spisateljice. Julijana Matanović autorica je brojnih knjiga, no kolokvij o kavi u kojem je sažeto umijeće prepoznavanja mudrosti skrivene u jednostavnim i svakodnevnim ritualima zasigurno je među najboljima. Riječ je o knjizi koja će oplemeniti svakoga tko je ozbiljno pročita i bitno utjecati na čitateljevu svijest o smislu pripovijedanja, o smislu stvaranja priča u sebi, iz sebe i za sebe. Studija o kavi i slavljenju života koji nepovratno nestaje, povlači se pred birokratizacijom, nametanjem ispeglanog modela savršenstva u kojem nema mjesta za okus i miris, za starost i prolaznost, za kazivanje i slušanje, važan je izvor za kulturnu antropologiju, za povijest svakodnevice, povijest običaja i usmenu književnost, a ujedno, i u teorijskom i u praktičnom književnom dijelu, stručno seciranje društvenih promjena na ljestvici vrednota. Važan motiv u ovoj knjizi je i motiv sjećanja pa autorica priznaje kako se plaši da se sva pretvorila u sjećanje. No, ni bez toga, kao ni bez pričanja priča, ne može. Julijana Matanović stoga se i kroz svoju posljednju knjigu pokazuje kao čuvarica tradicije, čuvarica tuđih sjećanja i tuđih priča. A možda opet dođe vrijeme kada će se životni ciklus mjeriti ispijanjem kave. Prave kave, crne, vruće i mirišljave, koja pali nepce dok se pije, ali potiče dušu da se otvori i da priča bogata detaljima, osjećajima i sjećanjima poteče.