Svjedok prolaznosti
Joža Horvat

Nije lako stati pred zrcalo i otkrivati razne krajolike svoje dosta duge, nemirne i ne baš uvijek prilagodljive prošlosti. Rođen sam u Kotoribi, u znaku Ribe, 10. ožujka 1915. godine. Moje rodno mjesto, nekoć selo, danas gradić, nalazi se u pograničnom dijelu na sjeveru naše domovine.
Kotoribu oplakuje Mura, a ponekad i poplavljuje, pa već i to upućuje na moju povezanost s vodom i ribama. Netko reče da se rođeni u znaku Ribe neće utopiti makar i ne znali plivati, ali im je voda dio usuda.
Voda je dio života, ali i rušilačka snaga prirode. Ta njezina stihijska moć dva se puta tragično sručila i na moju životnu stazu, ali mi je pokazala i one svoje čudesno lijepe slike, zvukove i moći.Moj otac Andrija bio je pekar, majka Marija kućanica, rođena u Svetom Ivanu Žabnom. Djed po ocu Matek Horvat bio je čizmar i ugledan majstor u svom zanatu, pa mu bijaše povjereno čuvanje cehovske škrinje. Umro je mlad i ostavio tako mi dragu baku Starimamu, kako smo je zvali. Zbog prerane smrti svog dobrog i dragog muža baka je plakala danju i noću, sve dok nije izgubila moć razaznavanja svjetla od tame. Živjela je dugo, ali posljednjih četrdeset godina
posve slijepa.
U vrijeme mog rođenja na sve su strane pucali topovi i smrt je svojom oštrom kosom vršila smotru na bojištima Prvog svjetskog rata. Imao sam oko tri godine, i majčine suze moje su najranije sjećanje. Godine 1918. povlačeći se iz Međimurja, mađarski su "marineri" u svakom selu ostavili tragove svojih zločina. U Kotoribi su na smrt osudili sedam građana, među kojima bijaše i moj otac. Majka je plakala, zapomagala i dirnula srce mjesnog župnika, Mađara,
koji je molio vojnike da ne strijeljaju čovjeka čija žena ima šestero djece i sedmo nosi. I tako je mog oca spasio od smrti.
Roditelji su govorili da sam bio vrlo živo, nemirno i svojeglavo dijete. U petoj sam godini toliko ojadio majku te je ona da me kazni, prema tadašnjem običaju, složila zavežljaj, u nj stavila malo sira i kruha, pa mi ga pružila rekavši: "Ja s tobom više ne mogu, tako si zločest. Idi u svijet i potraži si drugu mamu." U to je vrijeme blizu naše kuće bila žandar-merijska postaja. Zavežljaj nisam uzeo, nego sam suznih očiju odvratio: "Oćeš li da dopeljam žandare?" A onda sam joj rekao da ne želim ići u svijet, i obećao da ću se popraviti....