Grgur iz Nina
Joško Marušić

Joško Marušić je nadahnut veličinom ninskoga biskupa Grgura zaronio u srednjovjekovlje i pronašao tajanstvenu nit kojom je istkao neobičnu tapiseriju ispunjenu vjerom, mržnjom, zavišću, pučkim veseljem, žudnjom, siromaštvom, idealima, sumnjama, izdajom, ljubavlju. Premda je crkveni sabor u splitskoj stolnoj crkvi u nazočnosti kralja Tomislava središnji dogadaj ove priče, on nije jedini razlog zbog kojega se autor upustio u slikanje vremena u kojem su junaci govorili u stihovima. Uokviren u razmišljanja o sudbini, duhovnosti, početcima i smislu čovjekova zemaljskoga lutanja, spjev se zaokružuje u precizno iscrtanu sliku na kojoj u sjeni povijesnih ličnosti prepoznajemo mnoštvo osoba koje su zbiljske i danas. Što je istinito na toj slici, što se zaista dogodilo, postaje nevažno. Važno je, kao i uvijek, kako se što ispripovijeda. Srednjovjekovne pjesme i nisu bile namijenjene čitanju, sastavljane su da budu deklamirane, od dvorca do kolibe, od trga do krčme. Upravo tako Marušićeva bogata slika sugestivnošću nalik dalmatinskoj klapskoj pjesmi zavodljivo stvara junake i obične ljude koji se penju na njegovu grubo istesanu srednjovjekovnu pozomicu. Snažno, jednostavnošću poteza dlijeta u drvorezu, ispisani su stihovi o vjeri, o nedostižnim idealima no i o svakodnevici koja zapravo otkriva ljudsku prirodu, nimalo različitu od današnje. Kako su u davnini ljudi sa sjevera s čežnjom slušali o ljepoti mediteranskih maslinika, tako i mi danas, žedni uspomena iz prošlosti utamničeni u dvorcima iluzija i uvijek u žurbama, poput kakvoga srednjovjekovnoga slušača u sveopćem se zadovoljstvu prepuštamo pripovijedanju o raskošnoj jematvi prepunoj muke, truda, ali i smijeha, senzualnosti. Dramatično, erotično, pučki razuzdano, autor nam podastire priče iz prošlosti, one važne povijesne ali i one možda puno važnije koje nas čvrsto vežu uz tlo, podneblje, baštinu.