Mirila
Josip Zanki, Bojan Gagić

Dokumentacija performansa 2001. - 2008.

Veliki misterij smrti, protumačen mudrošću predaka u neposrednom kontaktu sa samotnom prirodom velebitske planine koja gleda na Jadransko more: to je značenje dirljivog i izuzetno evokativnog performansa, koji su u sklopu inicijative "Trieste Contemporanea. Razgovori s umjetnošću središnje i istočne Europe 2001." u galeriji Studio Tommaseo izveli hrvatski umjetnici Bojan Gagić i Josip Zanki, uz pomoć Petra Stanovića.

Brojna publika duboko se uživjela u tumačenje rituala mirila (doslovno: "mjerilo, mjera"), zahvaljujući i glazbenoj podlozi opsesivna ritma, odlučnog evocirati patos i prodrijeti u emocionalnu auru nazočnih.

Danas obred mirila više ne prakticira gotovo nitko, ali taj drevni običaj, za koji se pretpostavlja da potječe iz prethelenističke Grčke, zainteresirao je Gagića i Zankija, koji su ga pomno proučili pa primijenili i na žive i na mrtve te ga obogatili ezoteričnim i pomalo negromantskim svojstvima. Nekoć su se na ležaj od kamena, trave, suhoga lišća i zemlje polagala tijela umrlih, kao u svojevrsnu počasnu grobnicu ili grob duše, gdje se ona mogla odmoriti i osloboditi od posljednjih spona s tijelom - na ležajevima od kamena točne veličine koji se zovu mirila - prije nego što se vine k drugim obalama.

Danas su mladi hrvatski umjetnici željeli na takav prirodni ležaj od kamena poleći žive, odabrane među nazočnima u publici, kako bi pozornost suvremenoga svijeta, toliko materijalističkog i roba tehnologije, svrnuli na misterij i krajnje značenje smrti, a time i života, koristeći se pomalo smionom pjesničkom slobodom u prenošenju obreda koji je dušama pokojnika pomagao da se očiste, u empatiji između njihove energije i tijela sudionika u kojima kuca život. Patos, emocije i ezoterični znakovi na podu galerije, po volji prizivača obreda, okrunili su performans.