Roppongi. Rekvijem za oca
Josef Winkler

Dođi, oče, i pogledaj: / Sve je više golog drveća. / Samo izađi i uzmi dasku. / Došlo je vrijeme za polazak, kaže japanska Balada o Narayami. Kad sam prije nekoliko godina s obitelji boravio u Tokiju gdje smo stanovali u dijelu grada zvanom Roppongi, u dobi od 99 godina umro je moj otac koji mi je godinu dana prije svoje smrti, nakon što je saznao da sam u svojoj posljednjoj knjizi dobrano naružio jednog seljaka iz našeg rodnog sela, u kratkom telefonskom monologu priopćio, da, kad za to dođe čas, ne trebam dolaziti na njegov pogreb. U austrijskom sam veleposlanstvu u Tokiju, gdje su me obavijestili o njegovoj smrti, stajao ispred velikog staklenog zida i gledao u vrtno jezerce s velikim narančastim wakin-ribama kad se u tom trenutku na rub jezerca široko raširenih krila spustila bijela čaplja. Umrli mi se otac dakle, mislio sam u tom trenutku tuge i sreće, još jednom ukazao u obliku bijele čaplje, prije no što ga s njegovim dugim, tankim crvenim nogama zatrpaju pod zemlju, s njegovim zemljom umrljanim šiljatim, dugim kljunom u potrazi za crvima njegovog budućeg groba u Roppongiju. Očeva smrt došla je kao naručena, njegova se kletva ispunila, nismo otputovali na njegov pogreb u Austriju, ostali smo u Roppongiju.