Vremešne Toma, Charlieja i Teda zatječemo u izoliranom, jezerskom predjelu Ontarija, gdje su odlučili u miru i slobodi provesti ostatak svoga života. Pri ruci su im dvojica susjeda koji im dobavljaju sve ono što im šuma ne može dati, a koji usput, u toj skrivenoj oazi, vide priliku za unosan posao. Ustaljenu rutinu uskoro remeti dolazak dviju žena. Neimenovana fotografkinja u potrazi je za jedinim preživjelim iz Velikog požara kod Mathesona 1916. – Tedom Boychuckom, kojega se pamti kao dječaka koji je lutao zgarištima. Za njom stiže i Marie-Desneige, starica koja slobodu nije okusila punih šezdeset i šest godina. Hoće li mala jezerska zajednica izdržati tolike promjene?
Suptilna i nježna proza Jocelyne Saucier oda je životu lišenom pritisaka i uobičajenih obrazaca, životu posve usklađenu s prirodom. Otvarajući duboke rane iz prošlosti, koje bolno pulsiraju podjednako u prirodi i čovjeku, Saucier gradi lirski spomenik slobodi, ljubavi i obnovi.
„Romanom Pljuštale su ptice autorica je nadmašila samu sebe. […] Kakav dah svježine! I kakva ljudskost! Jocelyne Saucier čarobnica je ljudske duše.“ - Danielle Laurin, Le Devoir
„Autorica Jocelyne Saucier ovim je djelom samo potvrdila prodornu ljepotu svojega pera.“
Le Libraire
„Stil Jocelyne Saucier – užaren kada opisuje šumu u plamenu – izvanredno je gust čim zađe u dubinu šume u kojoj nestaje samo onaj tko ne želi da ga nađu. Njezin će roman zasigurno ostaviti traga.“ - Martine Desjardins, L’actualite
„Ovaj nas roman miri s ljubavlju i pomalo uči kako pripitomiti smrt.“ - Josée Lapointe, La Presse
„Ova je priča puna obzira i nježnosti, katkada ganutljiva i tužna, no u konačnici u njoj prevladavaju svjetlost i ljepota.“ - Le Soleil
„[…] autorica nam pokazuje da ljubav, baš kao i nada i želja za slobodom, ne poznaje dobne granice. Čarobno lijepo.“ - Tristan Malavoy-Racine, Voir Montreal
„Ovaj roman odiše ljudskošću… Velik roman!“ - Jean Fugere, Radio-Canada
Jocelyne Saucier (1948. Clair, New Brunswick) kanadska je spisateljica i novinarka koja živi u Quebecu. Diplomirala je politologiju na Sveučilištu Laval. Radila je kao novinarka do 1996., kada joj je objavljen prvijenac La vie comme une image. Roman je dospio u finale „Prix du Gouverneur général“ za francuskojezičnu fikciju (1996). Njezin drugi roman, Les heritiers de la mine, bio je finalist natječaja za „Prix France-Québec“ (2001), a treći, Jeanne sur les routes, bio je u finalu za „Prix du Gouverneur général“ 2006. Velik je uspjeh postigla četvrtim romanom, Pljuštale su ptice, kojim je osvojila nekoliko vrijednih priznanja: „Prix France-Québec“ (2012), „Prix Ringuet“ (2012), „Prix des 5 continents de la francophonie“ (2011), „Prix des lecteurs Radio-Canada“ (2012), „Prix littéraire des collégiens“ (2012) i „Prix du Club des Irrésistibles“ (2012). Roman je također bio u finalu „Prix du Gouverneur général“ za prijevod s francuskog na engleski jezik 2013. godine, a prema njemu je snimljen i film. Posljednji roman, A train perdu, izašao joj je 2020. godine i požeo pohvale kritike. Knjige su joj prevedene na petnaestak jezika.
