Imobilizacija
Janko Hančević, Tonisav Antoljak, Želimir Korać

,

Imobilizacija ozlijeđenog organa radi njegove poštede, bržeg cijeljenja i smanjivanja boli, sasvim je sigurno jedan od najstarijih medicinskih postupaka. Unatoč tomu, sustavno proučavanje ove metode zbrinjavanja ozlijeđenih osoba, započinje tek početkom 20. stoljeća.
Razvoj operacijskih tehnika, potpomognut otkrićem antibiotika, dovodi sredinom 20. st. do značajnih promjena u pristupu liječenju ozljeda lokomotornog sustava.
I dok konzervativni pristup liječenju ovih ozljeda koristi imobilizaciju kao primarnu i dominantnu metodu liječenja, uvođenjem operacijske kirurgije imobilizacija postaje pomoćna metoda, koja osigurava i poboljšava uspjeh operativnog liječenja.
Međutim, imobilizacija do danas nije nimalo izgubila na svom značenju. To je metoda koja se još uvijek dopunjuje novim pristupima i pomagalima, a pojava novih materijala omogućuje da se klasični postupci imobilizacije provedu brže, jednostavnije i za bolesnika ugodnije.
U dugogodišnjem bavljenju ozljedama lokomotornog sustava često sam bio u dvojbi treba li primijeniti konzervativni ili operacijski pristup liječenju, koju vrstu imobilizacije odabrati, te kako riješiti probleme nastale zbog nepravilno postavljene imobilizacije.