Pogled na Tycho Brahe
Jani Virk

Trideset sedam mi je godina i Zemlja je moj jedini dom. Zvijezde nada mnom izblijedjele su mrlje prošlosti, u njima nema nikakve romantike: moji osjećaji ne sežu do njih. Pa što onda, bez obzira na to uglavnom su ohlađeni kozmički kosturi. Vezan sam uz Zemlju, ne želim da me se s nje odnese; tijesno mi je kad noću buljim u nebo..."
- tako nam se predstavlja glavni lik naslovne pripovijetke, znanstvenik na službenom putu u Kopenhagenu, zagledan kroz prozor hotelske sobe na opservatorij "Tycho Brahe" u kojem su proteklu noć njegove oči kroz teleskop načas otplovile milijune kilometara dalje od uobičajenog pogleda, u tišinu svemira. Suočen sa spoznajom vlastite prolaznosti sklon je taj susret s iznenadnom, hladnom prazninom relativizirati utješnim razmišljanjem da galaksije zapravo nisu doli raspuhana šećerna pjena koju malo dijete ornata oko prsta, a golemi planeti sitne
pjege u rožnicama kozmičke djece.
I junaci ostale četiri pripovijetke - također četrdesetogodišnji intelektualci (novinar, knjižničar,...): na službenom putu u Moskvi, nenadano zatečeni u Barceloni ili pak na odmoru na dalmatinskom otoku - bolno su svjesni da gusta rijeka vremena nijemo i ustrajno klizi kroz njih. Panično tjeskobni, pribojavaju se da je njihovo postojanje puka optička varka, ne znaju kako su se našli u toj igri i ne mogu se prepoznati, život ih nosi po svome, uglavnom ne shvaćaju zašto nešto poduzimaju i ništa se bolje ne
poznaju negoli prije deset ili dvadeset godina. Dovedeni u situaciju da uistinu jasno i ustrajno mogu razmišljati samo još o kraju i uspomenama, upuštaju se u avanture po stranim gradovima, lutaju, opijaju se sa slučajnim poznanicima,... Istodobno svi oni traže ljudsku toplinu koja bi ih, makar na trenutak, spasila od usamljenosti, očaja i besciljnosti.