O apokaliptičnome tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji
Jacques Derrida

Izdano s "O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji - Immanul Kant

Ovaj ogled Jacquesa Derride, jednog od najvećih filozofa druge polovice 20. stoljeća, rasprava je s Kantovim spisom sličnog naslova iz 1796. godine O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji. Posrijedi je ton, najprije kod Kanta, potom kod Derride. Kant piše o stanovitom podignutom, uzvišenom ili povišenom, gospodskom tonu koji je filozofija u novije vrijeme, to jest krajem 18. stoljeća, prihvatila ili se njime poslužila kako bi govorila o "posljednjim stvarima" istine, o istini na "posljednjem sudu". Filozofi su počeli govoriti kao znalci istina o posljednjim stvarima života, a ne kao skromni istraživači tih istina. Podižu glas, ton, prave se otmjeni, a otmjenost zapravo nemaju: zato su prevaranti. Ali i više od toga: kao inicijatori zanesenjačke vizije, entuzijastičkog ili egzaltiranog gledanja čine nešto što je smrt svakoj filozofiji.

No, zapaža Derrida, filozofska neutralizacija tona i sama je jedan ton. Barem jedan ton. Derrida se u ovom sad već legendarnom spisu pita: što je neki ton – "manira", "stil" – u filozofiji? Odazivajući se na svoj ogled o Nietzscheu, Derrida naglašava da je pitanje tona uvijek u svezi s načinima ispitivanja istine, istine u filozofiji. Filozofija bi se u svojoj istini morala izložiti tom tonu, kao "posljednjem sudu", sudu svojega govora, glasa, pisma: ona je tekst te izloženosti.