Pustinjak i drugi eseji
Iztok Osojnik

KNJIGA ESEJA koju čitatelj ima pred sobom iza sebe ima dugu priču. Prvi esej, koji se bavi poezijom budističkog slobodnjaka i pjesnika Han Shana, napisan je u Kyotu još davne 1982. godine. A zadnji, esej o pjesmi »Jezgra u maternici mene«, u Berlinu 2001. go dine. Dakle, radi se o rasponu od gotovo dvadeset godina za kojih se, doduše, moje razumijevanje poezije prilično razvilo, no u osnovi se nije promijenilo, los uvijek na pitanje o poeziji ne mogu ponuditi jednoznačan i jasan odgovor. Naravno da nije isto filozofirati o općenitim pojmovima ili se baviti sasvim određenom pjesničkom praksom. U mladosti sam bio jako sklon općenitoj raspravi o pjesništvu koja me se uvijek duboko ticala jer sam gledao na sebe i doživljavao se prije svega kao pjesnik. Sve ostalo je bilo manje važno. Ipak, ubrzo sam shvatio da se općenitim razmišlja njem nije moguće dokopati cjelovitog odgovora o problemu pisanja. Zato sam problemu pristupio na drukčiji način. Konkretno, proučavanjem stvaralaštva onih pjesnika koji su mi najbliže. Stvar zapravo nije bila u razumijevanju poezije i utvrđivanju onoga što je pjesnik htio reći, već u izazovu, u pokušaju da se ustanovi kamo me može odvesti čitanje poezije. Što mi može učiniti i do kuda mi omogućuje doprijeti. Poeziju sam uvijek doživljavao kao vještinu života. Budući da sam imao sreću da sam mogao u to davno vrijeme prije 1980. dvije godine živjeti u Japanu (što me je oslobodilo kazne koju bi morao tada odslužiti kao član Papa Kinjal Benda) i posvetiti se proučavanju poezije koja je bila povezana sa zen budizmom, već tada se moglo naslutiti da će moji ogledi biti povezani s djelom nekog velikog majstora čan ili zen poezije.