Mjestance jedno puno draži
Ivo Šperanda

Orsag se te ratne večeri kod Laszowskih nagledao i, što je gore, naslušao kako se Nijemac za klavirom uvlači duboko u njegovu ženu i, neshvatljivo, bio je nemoćan. (Da doživi draž prolaznosti i da zadovolji potrebu za nesebičnim davanjem, Tonio bi, nakon čega počinje zbrka, svoju Mejremu sam ispratio u tudu postelju.) Ljubica je otvorila prozor i on je u prvi čas nije prepoznao. Kosa joj se vijorila na mjesečini, a pogled heroine milovao ih
je sjajem netom rođene ljubavi koju, sretne li slučajnosti, i rat posvećuje. Njegova žena i to arijsko čudo
uskrsnuli su nenadano u firvaldstet-skom snu nastavivši kao da su sami na svijetu. Bože, kroz nju je upoznao strašnu istinu: ljubav je tvorena od raznih ludih i osjetilnih obmana, jeftini jodlerski kič u jedinstvenom pejzažu obasjanu mjesečinom s pogledom na paprac i dragušac zelengajskih jaruga. Ta ljubav nije bila dar s neba!
Mislio je da Luftwaffe mundšajnizara luping radi dojma, i ništa više od toga, da se obrušava za publiku, nakon
čega se otečenih nogu u tijesnim cipelama ide kući. Ljubica nije dala ni blizu Staineru; njegova violina bila je
nitko i ništa prema Nijemčevoj svastici. Nakon prvoga stavka Mond-scheinsonate, nemoguće, nastavio je u cis-molu i
Chopinov Nocturno i Debussyjev 3. stavak Suite Bergamesque.