Radiona šjor Frane, Prijatelji
Ivo Mosetting

Pripovijetke Ive Mosettiga ističu se svojom izravnom neposrednošću, a istodobno posjeduju izrazitu, poluzatvorenu osebujnost. Pisac, naime, kreće od čvrstih činjenica kojima zdušno posvećuje riječ i opis, te u tomu stvaralačkomu segmentu funkcionira gotovo istraživački, obuzet nekadašnjim razlozima životnosti kao sudbonosnim mjerama smisla. Koristeći se vlastitim, dječjim i mladenačkim iskustvima sudionika u zbivanjima i predstavnika splitskoga, tipično građanskoga mentaliteta, Mosettig intimistički uranja u već nestali svijet svoje rodne sredine, ispunjen podacima i promatračkim otkrićima.
Ta povijesna dimenzija njegova opisa uzbuđuje svojim izvornim detaljima koji ostvaruju naročitu slikovitost i dinamičnost motiva. Njegova vizura zaustavlja se na pojedinostima koje iščezavaju ili su iščezle s obzorja svakidašnjice, tako da mu opisi povremeno stječu moć dokumentarnoga. Kako ga opisivana zbivanja vode u jedno od najosjetljivijih razdoblja naše povijesti, on nastoji oživjeti događaje u njihovim najdramatičnijim trenucima, a uzgred dočarati i opći ugođaj, te ljudske odjeke.
Zbivanja mu ni na trenutak ne dopuštaju zaustavljanje pred gotovim slikama stvari i prirode, pa njegovo pričanje stječe privid dramatične napetosti koje se on nipošto i nikada ne želi odreći. I premda se sve to događa u okolnostima naglašenih političkih pritisaka, autor nigdje ne pokazuje nikakvu ideološku pristranost. Dapače, njegova naglašena neutralnost omogućuje mu objektivan svjet-onazorni odmak i pomaže mu u ostvarivanju dijagnoze svjetskoga društvenog apsurda, onoga koji se u različitim dozama i pod raznim obrazinama širi svijetom te dopire do naših socioloških krajolika.
Zapravo, to sveopće društveno kao da se pod njegovom prizmom povlači pred dostojanstvom ljudskoga. Ljubav, prijateljstvo i poštenje izrazito su nadmoćni pred raznim ideološkim pretpostavkama i frazeologijama što ih izvodi povijest, tako da Mosettigove priče afirmiraju čovječnost čak i kad se ne može odoljeti nedaćama zbilje. On se služi rečenicom koja inzistira na jasnoći i na određenosti, a to znači da njegova riječ služi činjenicama, umjesto da joj se dogodi ono obrnuto, ono što izvodi tzv. moderna književnost. To je uzrok izrazitoj čitljivosti te proze koja posjeduje i nesumnjivu snagu uzbudljivosti, pogotovo za one koji, barem djelomice, još emocionalno i nasljedno sudjeluju u aktualnostima te neobične prošlosti.