Dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici
Kapetan bojnog broda Ljubiša Beara bio je previše aktivan, predan i zločinački kreativan u četverodnevnoj ili petodnevnoj operaciji pogubljenja bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice da bi ga se moglo uklopiti u kalup neutralnog izvođača tuđih zamisli i naređenja. On je u svakom trenutku bio upućen u krajnju namjeru sa zarobljenicima, on je osmišljavao i poduzimao presudne korake za prevođenje smrtonosne zamisli u stvarnost. Djelovao je iz uvjerenja da se to mora učiniti, a ne zato što je bio dehumanizirani kotačić u perfektno uštimanom stroju za proizvodnju smrti, dehumanizirani kotačić bez čijeg bi sudjelovanja ionako sve na kraju opet bilo isto. Takav stroj naprosto nije postojao u rukama bosanskih Srba, naročito ne tog zadnjeg ratnog ljeta, a ono što je proizvelo smrt sredinom srpnja 1995. na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika bila je improvizirana struktura zla koju je Beara osobno konstruirao, i to u hodu, da posluži svrsi i da generalu Mladiću i svima ostalima pokaže da je kadar organizirati pogubljenje gotovo nezamislivih razmjera.
Ljubiša Beara krenuo je, poput većine, linijom manjeg otpora. Jednu vjeru, koja se bazirala na proklamiranom ateizmu i jugoslavenskom nadnacionalnom identitetu, zamijenio je drugom, koja je, uprošćeno, bila ukorijenjena u mitu o izabranosti i povijesnoj važnosti srpske nacije preživjele zahvaljujući čudotvornim moćima pravoslavlja. Josipa Broza Tita zamijenio je Slobodan Milošević, odnosno Ratko Mladić. No to je bio samo preduvjet da bi se pukovnik Beara pretvorio u ličnost koja osmišljava i praktično upravlja masovnim ubijanjem osam tisuća bošnjačkih zarobljenika. Što ga je konkretno pokretalo? Kako je uopće shvaćao svoju ulogu u masovnom ubojstvu za koje je morao znati da je stravično, ukoliko je u tom četverodnevnom ili petodnevnom vrtlogu adrenalina, alkohola, vreline, straha i smrti, našao i trenutak za introspekciju, za autorefleksiju? Je li pukovnik Beara ikada, a naročito u srpnju 1995., uopće bio osposobljen da sagleda sebe i svoje postupke iz perspektive koja bi barem težila objektivnosti?
Ivica Đikić rođen je 1977. u Tomislavgradu (BiH). Novinarstvom se počeo baviti 1994. u Slobodnoj Dalmaciji, a u tjedniku Feral Tribune bio je novinar i urednik od 1997. do gašenja lista 2008. godine. Od 2009. do 2010. bio je glavni urednik riječkog Novog lista, a od 2010. glavni je urednik tjednika Novosti iz Zagreba. Objavio je romane Cirkus Columbia (Biblioteka Feral Tribune, Split, 2003.), Sanjao sam slonove (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.) i Ponavljanje (Naklada Ljevak, 2014.). Cirkus Columbia dobio je nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Po motivima tog romana oskarovac Danis Tanović snimio je 2010. istoimeni igrani film. Roman Sanjao sam slonove osvojio je nagradu Tportala za roman godine u Hrvatskoj, a Ponavljanje je nagrađeno „Kočićevim perom“. Zbirka priča Ništa sljezove boje izišla je 2007. u izdanju Biblioteke Feral Tribune, a zbirka pjesama Ostatak svijeta 2012. godine (HDP, Zagreb). Objavio je i tri publicističke knjige: Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića (VBZ, Zagreb, 2004.), Gotovina, stvarnost i mit (Novi Liber, Zagreb, 2010.), u koautorstvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem, te Šarik Tara: Život (Novi Liber, Zagreb, 2013.). Đikićeve knjige prevedene su na španjolski, njemački, talijanski i slovenski jezik. Živi u Zagrebu.
