Mjesečari
Ivana Šojat-Kuči

Ono što će čitatelj najprije uočiti, već nakon nekoliko pročitanih priča, jest autoričina usmjerenost na suvremene teme iz svakodnevice, na komorne prostore, na mali broj likova, na teške, tjeskobne atmosfere te na čitko pripovijedanje na tragu realističke tradicije. (Strahimir Primorac, Vijenac)

Zbirka pripovijedaka 'Mjesečari' donosi dvanaest priča čija su poveznica - na krajnje izravan ili pak gotovo nezamjetljiv način - snovi. Priče su to o ljudima koji su shvatili kako je život nešto posve različito od onoga u što su vjerovali.
'Mjesečari' su nastali iz šturih crtica kakve možemo pročitati na stranicama svih crnih kronika svijeta, ali i iz prenapuhanih priča rekla-kazala, koje se poput pokvarena telefona pronose ulicama, četvrtima, pa i čitavim omanjim gradovima. Njihovi su likovi ljudi koji su ranjeni ili ranjavaju, guše se u alkoholizmu, vlastitome ili onome bližnjih, u izdajama i močvarnim brakovima iz kojih ne žele odjedriti zbog banalna straha od moralne osude malih sredina, ljudi koji su čitav život ostali obilježeni zbog ljubavi preko koje su se spotaknuli i djeca koja pate zbog pogrešaka svojih roditelja.
Ove polagane i guste priče nalik su na zemljovide karaktera ljudi kakve svakodnevno susrećemo na ulicama i trgovima, koje gledamo s čuđenjem i pitamo se kako su mogli tako duboko pasti, na samo dno, i ondje ostati. 'Mjesečari' otkrivaju nov, uzbudljiv pripovjedni glas koji bez zadrške i sentimenta razotkriva naličje sretnih života, ulazi u spavaće sobe i stanove te s razornom preciznošću prikazuje svijet lišen ljepote i sreće.