Projekt Poljska
Ivan Šamija

Vraćanje u „oblak tišine“ i raspršivanje, dezintegracija, stvaranje „sirupa jezika“ neka su od mogućih kretanja po pjesničkom projektu (Poljske), koji nastaje iz opustošenosti, samoće, niče iz preživjelih riječi kao što su smrt, biografija duše i pristiže na mjesta gdje „noć se privuče kao teretni vagon pun ugljena“. Olako bismo ostali izvan dosega poezije Ivana Šamije, istina, specifičnoga sloga i reda, ako bi vrijeme i letargija, čahura i vrt, uzgajanje i sloj, praznina i susreti bili naši jedini orijentiri, jer dopisivanje, domišljanje, traganje i istraživanja jakosti jezika u temelju je Projekta Poljske. Granice, linije, ezoterična i magijska mješavina pamćenja i budućnosti, prošlosti i svakodnevice – nastaju u obilju rečenica, dnevničkih zapisa o stradanju i traženju, užitku i nostalgiji. Nazire se, planski i promišljeno stvara svijet–projekt, koji započinje s proljećem, u šumi, na selu, gdje se mikrobiološki bilježi rast i pad bilja, gdje je esencija, zapravo, ono što se upravo dohvaća i dodirom nestaje. Projekt Poljska je eksperiment koji počinje od stvarnog imena, skoro suvišnog i nepostojećeg, projekt u kojem se traži zahvalnost i očekuje poziv, gdje utisnuća, zarezi, zaraza riječi čine konstrukciju događaja znaka, pisma, pisanja… Nije uvijek lako odgonetnuti ono što se čita, izgovara i stvara, jer sva je tajna evolucije u odsutnosti dokaza i cjeline, a razlog je nerijetko u spašavanju svijeta izvan njega samoga: na napuštenim i zaboravljenim mjestima jezika, u bezbrižnosti, u beskonačnosti. Projekt Poljska Ivana Šamije lijepo je i čudesno pismo u svom unutarnjem bogatstvu i jednostavnosti, u upornom i gotovo bolnom ustrojavanju teksta, njegova značenja i smisla, koji nam upravo izmiče, ugrožava egzistenciju i nestaje kao što nestaju „strijeljani poljski poštari“. (Miroslav Mićanović)