Ex Tenebris
Ivan Lovrenović

Zapisi, razgovori

,

Išao sam jedne prohladne večeri, u sam smiraj, do Vijećnice, kao na kakvo žalobno hodočašće. Samo strmi, visoki zidovi. Iznad atrija — vedro nebo, i na njemu pokoja zvijezda, od onih najjačih. Snažni mramorni stubovi groteskno stopljeni u strašnoj vatri, smežurani kao u fantastičnim Dalijevim vizijama. Nigdje ničega smislenoga. Preskačem potrgane, zamršene cijevi, žice, kablove, izlomljene dijelove metalnih polica — sve je ružno, prljavo, mokro od nedavne kiše. Stanem pred poluzatrpanim vratima podruma. Čujem neke glasove. Osvijetlim upaljačem: u me gledaju musava, sluđena dječja lica, prekinuta usred zalogaja. Privijaju uza se komade kruha, kao u strahu da ću im oteti. Ostavljam ih u njihovu spasonosnom mraku. Prisjećam se Saint-Exuperyja: »U svakoj od ovih glavica ubijen je po jedan Mozart.« (1993)