Duh iz Sindžira
Ivan Lovrenović

Najzad, sada imam iskustvo još jedne granice, o kojoj ništa nisam slutio na početku rata, u proljeće 1992, kada je bio važan samo goli život. Izrasla je skoro neprohodna granica između naših bivših i sadašnjih života, između mene i moje memorije, moje bivše književnosti. To nije lako definirati. Nisam ravnodušan prema tomu što su, nakon našega bijega iz okupirane četvrti, uništili sve naše kućne uspomene i papire, arhiv i rukopise. Ne znam što je teže podnijeti: gubitak tih stvari, ili samu činjenicu da su to uradili. No, granica o kojoj govorim jača je i dublja od toga gubitka. Ona razdvaja dva različita osjećaja vrijednosti, dva različita odnosa prema smislu i svrsi književnosti, djelovanja, života samoga...