Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja
Ivan Glišić & Danijel Radočaj

Ivan Glišić i Daniel Radočaj, kako uvodno ističu u fragmentu “Gudeći slatko niz dlakave uši” , u određivanju vlastite metode pisanja ovoga romansiranog Vodiča, uzimaju u pripomoć Lasićevu strategiju – metodu biografskog silogizma i hipotetičke faktografije. Odnosno, kako navode – Ako istraživač nema nikakva materijalnog dokaza za neku činjenicu, on ima pravo pretpostaviti tu činjenicu i njome operirati kao činjenicom, jer na njezino ga postojanje upućuje i čitav splet dodatnih podataka i analitičkog razmatranja (Stanko Lasić, Krleža: kronologija života i rada). – Uz to, kako nadalje bilježe – koriste i ono što Krleža – subjekt – psihokontraindikacijski kazuje o sebi kroz razgovore, ali i kroz djela, a zatim mnogo toga porekne pravdajući se onime – da se samo šalio i sprdao i sa sugovornicima, i sa čitaocima, i sa samim sobom.

Suzana Marjanić

Najnovija anatema moje malenkosti

Nitko me neće! Hrvati mi odriču da sam Hrvat jer sam marksista, a marksisti neće sa mnom jer sam pesimist, malograđanin i rodoljub. Katolici me optužuju s nemorala jer ime božje pišem malim slovom “b” i jer sam kućevlasnik (a što nisam, a oni to jesu), a književnici… odriču mi da sam književnik jer sam tuđinski agitator i plaćenik… U ime vječno patetičnih književnih ideala, ja sam nedostojan i među našim desnim i lijevim književnim smrtnicima, najnedostojniji trudbenik i rabotnik, nisam vrijedan da živim i da postojim: ni književno ni moralno. Treba me raščetvoriti, popljuvati, pribiti o sramotni stup, zapaliti, i književni prah moj rasuti na četiri vjetra, da ne ostane ni jedne jedine stranice, ni jedne strofe, ni jedne rečenice od svega toga što nema nikakve ni književne, ni nacionalne, ni kulturne, ni socijalne vrijednosti, od svega što je mutno, mračno i pesimističko, a zove se KRLEŽOLATRIJA i čemu je konačno i neopozivo opet jedanput odzvonilo…

M. K.