Duga resa - Ixtlan
Irena Lukšić

Duga Resa, Zagreb, Rovinj, Karlovac, Split: sve su to lokacije u kojima se protagonistica može "namjerno" izgubiti ili slučajno pronaći zagonetne ostatke razglobljene, precrtane, piramidama
prašine zakopane sadašnjosti. Riječ je o psiholokacijama vlastitog i tuđeg pamćenja, o gradovima nastanjenima literarnim
sablastima, ali i svim drugim vrstama refleksivnog arhitraga. Literarna vožnja ove autorice podrazumijeva promicanje različitih geografskih lokacija i primicanje njima, kao i vezu s engleskom
riječi drive, u smislu nagona. Nagona za nestizanjem ni na kakvo (konačno) odredište. Nagona za putovanjem, pre/okretom, "zaustavljanjem postojeće stvarnosti" (kako autorica veli u
naslovnoj priči "Duga Resa - lxtlan"), geografijom kao biografijom,
mjestom kao neiskušanim stanjem uma (stara Durkheimova teza. Nije nam ovdje govoriti samo o sprezi putopisa i autobiografije,
već o stvaranju osobitog distopijskog labirinta, negdje između Ostrave, Venecije, Moskve i autoričine dugoreške knjižnice.
Knjige su, posve sukladno ostmodernističkim poetikama, postojano upotrebljavane i kao Calvinove "mape" ili putokazi za
dešifriranje priča, među čijim su ulicama/policama pronađeni i
Nabokov i Brodski, ali i kulinarski recepti obiteljske egzilantske ostavštine Lukšićevih kao moravskih doseljenika. Nije nimalo slučajno stoje Irena Lukšić odabrala trostruko "dislociranu" profesiju: prevoditeljski rad, znanstvenu zaokupljenost ruskom emigrantskom književnošću, prozno svjetotvorstvo. (...)