Dnevnici, snevnici, rječnici
Irena Lukšić

Moje druženje s tekstovima Irene Lukšić u dugom je vremenskom periodu zapinjalo na autoričinoj ljubavi prema kontinuitetu pripovijedanja, odnosno njezinoj potrebi da faktografski ustvrdi sto se dalje dogodilo s ovim ili onim putnikom namjernikom njezine egzistencije. Iz moje perspektive, to "bdijenje nad drugima" imalo je karakter bijega od vlastitih ponora.
Nataša Govedić

Kao iskusna pripovjedačica Irena Lukšić nije pala u zamku naknadne pameti, pa je upravo prikaz toga kadšto podzemnog, a kadšto javnog sudara već pomalo umornih i istrošenih oblika kolektivnog života u socijalizmu i novih, agresivnih zapadnjačkih projekata o individualnom uspjehu najdojmljiviji dio Nebeskih bicikliste. U tom smislu ovaj roman ima i potencijal reprezentativnosti.
Strahimir Primorac

Irena Lukšić napisala je generacijski roman i podsjetila nas na neke davno zaboravljene stvari, koje su nam nekad puno značile. Za trenutak je otvorila poklopac na škrinji zaboravljenog djetinjstva, a čitatelji mogu u njoj razabrati sjećanja, koja i sami čuvaju u svojim škrinjama, poveznice koje je stvorilo jedno vrijeme. Pitanje je samo da li se radi o raju ili o traumi djetinjstva - pitanje na koje svatko mora pronaći svoj odgovor. Irena Lukšić je svoj pronašla.
Alida Hremer

Rokerica Irena, koju je odgojila glazba Radio Luxemburga, kako vuna kaže, na mnogo mjesta u knjizi pokazuje poznavanje tadašnjeg glazbenog ukusa, ali i moralnu iščašenost partijskoga kadra koji bez ustezanja lansira pjesmice u radničke novine u kojima se veličaju rad i traktori. Oni na papiru strasno oru njivu da "novi život niče i ide van" uz parolu "Živio komunizam i nas zlatni san!", dok pisac pjesme istodobno vozi Fiat 1300, za ono vrijeme natprosječno luksuzan automobil.