Čovjek bez sudbine
Imre Kertész

Sliku čovjeka u europskoj kulturi nije moguće naslikati bez Auschwitza. (...) Višetisućljetna samoljubiva i samosažaljiva slika Boga nepovratno se rasplinula u stvarnosti gorućih jama Majdaneka i Sobibora, krematorija Auschwitza i Ravensbrücka. Jer kršćanstvo nema neku svoju drugu, idealniju realnost, nema od Auschwitza odvojivu tradiciju. Bez Auschwitza više neće biti ni kršćanske teologije.
Kertészova tema ne zaklanja pogled samo na njegov beletristički rad, već ta nečuveno divovska tema zaklanja i sve druge njegove, reklo bi se intimnije teme. A teme su kod njega uklopljene jedna u drugu poput jezivih čarobnih kutija. On je u Auschwitzu prepoznao najdublju, esencijalnu realnost europske kulture istom onda kad je iz realnosti kontinuiteta diktatura promotrio onaj svoj jedini i lijepi Auschwitz iz djetinjstva. Golema strukturna spoznaja njegove beletristike je kad zaključi da se iz Auschwitza ne vidi Auschwitz, ali kad se na njega osvrne iz kuta kontinuiteta vladavine diktatura, učini mu se kao da otamo nosi i neke lijepe uspomene. – Péter Nádas

 

Imre Kertész (Budimpešta, 1929. - Budimpešta, 2016.) deportiran je 1944. u Auschwitz i nakon toga u Buchenwald, gdje je dočekao i oslobođenje. Po završetku Drugog svjetskog rata vraća se u Budimpeštu, gdje je isprva radio kao novinar, zatim kao neovisan pisac i prevoditelj. Svoj najvažniji roman o vlastitom stradanju, o holokaustu, i sudbini čovjeka u beznadnom svijetu Čovjek bez sudbine započinje pisati 1960., a objelodanjuje ga tek 1975. godine. Međutim roman je ostao bez ikakva odjeka u Mađarskoj. O tom iskustvu Kertész je napisao roman Fijasko, objavljen 1988. Treći dio njegove trilogije o stradanju je roman Kadiš za nerođeno dijete, posvećen djetetu koje si je junak uskratio u svijetu poslije holokausta. Od ostalih važnijih djela vrijedi izdvojiti prozna djela Izviđač iz 1977. i Engleska zastava iz 1991. o Mađarskoj revoluciji 1956. godine. Posebno je zanimljiva njegova dnevnička proza Dnevnik s galije objavljena 1992. i Drugačiji ja: kronika metamorfoze iz 1997. Njegovi značajni eseji i predavanja sakupljeni su u knjigama Holokaust kao kultura, 1993., Trenuci šutnje dok vod za smaknuća puni, 1998., i Izgnani jezik, 2001. Njegov posljednji roman Likvidacija objavljen je krajem 2003. i pretvorio je trilogiju o stradanju u tetralogiju. Dosje K. objavljen je 2006. Imre Kertész dobitnik je Književne nagrade Brandenburga 1995., Leipziške književne nagrade 1997., Herderove nagrade 2000., Ehrenpreis Robert-Bosch-Stiftunga 2001. i Hans Sahl-Preis 2002. Za cjelokupan spisateljski rad ovjenčan je Nobelovom nagradom za književnost 2002. Imre Kertész umro je u Budimpešti 31. ožujka 2016.