Jezik u progonstvu
Imre Kertész

Odsustvo svake patetike patnje i izostavljanje svakog površnog morala ono je što fascinira koliko i iritira u romanu o čovjeku bez sudbine. Užasu Kertesz suprotstavlja beskonačnu ironiju sposobnu da spriječi svako posvajanje događaja bilo kojom vrstom smislenih sistema, ali i mistifikaciju žrtava i počinilaca.
Eseji koje je ovaj mađarski nobelovac napisao nakon urušavanja socijalističkih režima u Europi, svrstani u tri skupine: "Pisma iz domovine", "Domovina, dom, država" i "Jezik u progonstvu". Autor promišlja novonastalu političku, povijesnu, ali i kulturnu situaciju u srednoj Europi i Njemačkoj, osobito Berlinu, te analizira stanje duha, uspoređujući ga stalno prema svojem iskustvu Auschwitza. Poziciju Židova - vječnog izopćenika i tuđinca u svijetu, proširuje na poziciju intelektualca u načelu, čineći to temeljnim motrištem iz kojega autentični mislilac i književnik doživljavaju i prosuđuju svijet u kojem im je dosuđeno živjeti. U tom smislu tematizira i problematizira pojam domovine i egzila, materinjeg i stranog jezika, te mogućnost pronalaženja vlastitoga rječnika, tj. jezika, koji je za pisca nužni uvjet da bi uopće mogao izraziti svijet i njegovu istinu onako kako je on vidi. Poseban naglasak stavlja na vezu između totalitarističkih diktatura dvadesetog stoljeća i izgradnje totalnoga jezika. Iskustvo jezika i njegova mijenjanja, kao i gubitak njegove autentičnosti, usko je povezano s drastičnim urušavanjem svih vrednota, prodiranjem laži u svijest mase, kao i s nasiljem nad pojedincem, smatra Kertesz. (KGZ - katalog)