mASIAfucker
Ilja Stogoff

"Pokraj mene je sjedila vitka žena. Plela je smeđu čarapu. Rekla je da joj to pomaže
ubiti vrijeme. Sjcdncš, počneš plesti i ne primijetiš kako je vrijeme prošlo.
Žena je u tranzitu putovala kući s Kamčatkc. Rekla je da je tamo još uvijek snijeg.
- Hoćeš da ti dam knjigu?
- Zašto?...
- Zbilja nećeš čitati?
- Imam kompliciran odnos prema vremenu. Jednom ću vam ispričati. -Da?
- Da. Ne želim da se moje vrijeme ubije. Neka jednostavno prođe, razumijete?
- Kako to?
- Pa vi ne ubijate životinje koje izumiru? -Ne.
- Život je upravo vrijeme... određena količina vremena... čini se da ga ima mnogo... a onda se probudiš i uokolo su samo leševi zaklanih sati i nikakvog života nije ostalo.
- Što ćeš s tolikim vremenom?
- Ne znam. Neki sati se mogu prodati. Mijenjati za novac. Inače...
- Cesto prodaješ?
- Prodavao bih često, ali malo tko kupuje. Tako obično poklanjam. Odnosno, pokušavam pokloniti.
- Znaš što? -Što?
- Ti si čudan momak, eto."
Ilja Stogoff, najbolje što vam se može dogoditi u ruskoj književnosti poslije Tolsto-ja, nije tu da vam ubije vrijeme, nego da vas odvede na dalek put u TaŠkent, Samarkand, Buharu, Termez, Južno-Sahalinsk, Čiru, Irkutsk, Novosibirsk, Krim -zato Što je takav bio njegov put kući. 1 vama će pomoći da se nađete tamo gdje biste trebali biti - ako tražite put kući i ne bavite se ubijanjem vremena. Ovo je njegov treći na hrvatski preveden roman - začudan, pustolovan, zabavan, ali istodobno opojniji od černjaške i votke, mudriji od zagonetnih djelatnosti burjatskog dacana, velikodušniji od kršćanske blagohotnosti i fucking otrežnjujući ako mislite da se možete spasiti truljenjem u samozavaravanju kako vam je život dobar.