Lisica je već tad bila lovac
Herta Müller

Rumunija u posljednjim danima Ceausecuovog režima: slike sveprisutne prijetnje i straha, poniženja i beznada čine osnovu ovog impresivnog romana. Iz njih se postepeno uzdižu likovi: Adina, učiteljica, njezina prijateljica Clara, inženjerka u tvornici. Kad se Clara zaljubi u oficira tajne službe koji uhodi Adinu i skupinu mladih muzičara, dolazi do raskida njihovog prijateljstva. Lisičije krzno u Adininom stanu pretvara se u simbol prijetnji. Jednog dana otrgnut je rep, zatim zadnja šapa, pa prednja. Lisičije krzno joj otkriva da je uhodi tajna služba: Lisica je lovac.

Herta Muller ne može zaboraviti. To je njezin problem u svijetu koji još uvijek čezne za vizionarima i utopijama. U tome je sprečavaju riječi. To su neobične, starinske riječi koje se ne mogu pronaći u pasošima. A kada piše, rečenice se u pauzama, šutnji, zbijaju sve do neizrečivosti, jer i same kruže oko neizreivog: oko bezvučnog straha pod diktaturom, oko prijetnji smrću, oko ispitivanja u prostorijama tajnih službi, oko istine vezane za odrastanje unutar naroda koji je odgajan da bude poslušan i spreman na izdaju. Ali djela Herte Muller posmatraju svakodnevicu prilagođavanja i kukavičluka u diktatorskom miljeu; ona opisuje, neobičnu fazu u kojoj u jednoznacnim riječima bivaju nagomilane viseznačnosti i u kojoj pogled na topole podsjeća na niz noževa, jer je nasilje u zraku.