Duh i duh vremena
Hermann Broch

Neki neobičan prezir za riječ, pa, gotovo gađenje nad riječi, obuzelo je čovječanstvo. Ono lijepo pouzdanje da ljudi jedan drugoga riječju, riječju i jezikom mogu uvjeriti, iz korijena se izgubilo; "parlare" je proprimilo loš smisao, parlamenti propadaju od vlastita gnušanja nad svojom parlajućom djelatnošću, pa kad se negdje i
sazove neka konferencija, sastaje se uz porugu i augursku skepsu znalaca - znanje o nemogućnosti sporazumijevanja preveliko je, svatko zna da onaj drugi govori nekim drugim jezikom, da drugi živi unutar nekog drugog vrijednosnog sustava, da je svaki narod zarobljen u svom vlastitom sustavu vrijednosti, ne samo svaki narod nego i svaki profesionalni stalež, da trgovac ne može uvjeriti vojnika ni vojnik trgovca a inženjer radnika, te se razumiju samo utoliko što svatko drugi ima pravo služiti se bezobzirno svojim sredstvima moći, bezobzirno nametati valjanost vlastitog vrijednosnog sustava, kršiti svaki ugovor kad protivnika treba pregaziti i oboriti na tlo. Nikada još, ne barem u zapadnoeuropskoj povijesti, nije svijet tako iskreno i otvoreno priznavao, zvali mi to cinizmom ili ne, kako riječ ne vrijedi ništa, štoviše, kako se uopće ni ne vrijedi truditi oko sporazumijevanja, nikada se još s takvom iskrenošću nije pomirio s time da se ne može i ne treba služiti nikakvim drugim sredstvom osim moći, onom moći kojom jači ugnjetava slabijega.