Što je laičnost?
Henri Pena-Ruiz

Neki ljudi vjeruju u jednog boga, drugi u više njih. Jedni se smatraju agnosticima i ne žele se izjasniti, a drugi su pak ateisti. Svi moraju živjeti zajedno. A taj zajednički život mora, na temelju Deklaracije o pravima Čovjeka i građanina, osigurati svima i slobodu savjesti i jednaka prava. Sloboda savjesti isključuje svaki vjerski ili ideološki utjecaj. Jednako-pravnost je nespojiva s privilegiranim isticanjem jednog religijskog vjerovanja ili ateizma. Država, stvar zajednička svima, kao što dobro kaže latinska izreka respublica, bit će dakle neutralna na vjerskom planu: neuter, također na latinskom, znači upravo "ni jedan ni drugi". Ta vjerska neutralnost ujedno je i jamstvo nepristranosti i uvjet da se svatko, bez obzira na svoje duhovno uvjerenje (ateistički humanizam ili vjerski humanizam na primjer), može prepoznati u toj republici, ili državi, čiji se svi pripadnici tako nalaze u ravnopravnom položaju. Međutim ako sloboda savjesti isključuje svako prisilno ili zabranjeno vjerovanje, ona se time određuje isključivo na negativan način. Njena pozitivna definicija preuzima problematiku intelektualne i moralne autonomije, onakve kakvom je nastoji promicati javno obrazovanje, ali i politika koja može osigurati svima egzistencijalne uvjete za dostatno samoispunjenje. Sto se jednakopravnosti tiče, ona također proizlazi iz tih dviju težnji. Laička emancipacija ne svodi se dakle na minimalni pravni mehanizam ni na puku suzdržanost države. Ona radije zahtijeva pravedan omjer svojih polja djelovanja.