Bouvard i Pécuchet / Rječnik uvriježenih ideja
Gustave Flaubert

Slučajan susret dvojice činovnika pisara na klupi jednog pariškoga šetališta bio je početak neobičnog i trajnog prijateljstva, i početak neobične avanture kojom će obični ljudi Bouvard i Pécuchet dovesti u pitanje gotovo sva postignuća moderne civilizacije. Taj najsveobuhvatniji Flaubertov roman sastoji se od mikrostrukturnih do makrostrukturnih slojeva koje je autor ugradio u sveopću viziju svojega doba, kao roman o prijateljstvu, roman o selu (i gradu), roman o ljudskoj zajednici, i najšire – kao roman o ljudskome znanju.

... Godinu dana nakon piščeve smrti objavljen je nedovršeni roman Bouvard i Pécuchet (Bouvard et Pécuchet, 1881), »enciklopedija ljudske gluposti« i satira na građansku civilizaciju, na pozitivizam i scijentizam 19. stoljeća. Posljednji Flaubertov roman, paradoksalno, neka je vrsta antiromana, pobuna protiv oblika u kojemu je pretežito izražavao svoje ideje. To je negacija romana kao oblika i umjetnosti kao poruke – u ironičnoj »pohvali ljudske gluposti« vrte se na prazno kotači stvaralaštva, a jezik završava u šabloni u dodatku romanu, Rječniku uvriježenih ideja (I. Šafranek).

... Taj je roman stvorio idealnu priliku da u njega uklopi ideje koje su ga dugo zaokupljale i da ih u grotesknom nizu motivirano pridruži narativnoj cjelini romana. No Rječnik uvriježenih ideja samo je dio materijala kojima se Flaubert zaokupljao pišući Bouvard i Pecuchet te tek u odnosu prema drugim djelima iz ostavštine koji su zajedno trebali predstavljati »drugi svezak« romana dobivaju puninu značenja.

Glavninu rukopisne građe tvori zbirka izvoda iz raznih pisaca koju su književni povjesničari naslovili i »žanrovski« odredili kao Sottisier, zbirku gluposti. Uz florilegij citata budalastih i priglupih misli tu spadaju rukopisne cjeline različitih opsega: Markizin album (L’Album de la Marquise), Katalog misli koje su šik (Le Catalogue des idees chic) i Rječnik uvriježenih ideja (Le Dictionnaire des idees recues).
Cvijeta Pavlović, ulomci iz pogovora