Klub obožavatelja
Goran Tribuson

,

Netko je napisao kako bi se čitava povijest svijeta mogla promatrati kao parabola u kojoj se divlja, gorštačka plemena povremeno spuštaju s planina kako bi poharala ona mirna, ravničarska. Plinara, rubna gradska četvrt, u kojoj sam u poznim pedesetima bio klinac, sa svojim uzvisjem na kojem se nalazila cesta što vodi prema groblju i udoljem kojim je prolazio industrijski kolosijek, kao da je posjedovala sve sastavnice ove povijesne metafore. U nizinskom dijelu Plinare stanovah su Bremza, Mišel, Maja Majer, Cico, Kinez i drugi pitomi ravničari, koji su odlazili u školu u lijepo uglancanim cipelama, na čijim se rođendanima igrala »Crna kraljica jen dva tri« i druge pristojne igre te pila limunada od pravoga limuna. S druge pak strane, na divljoj, vrletnoj strani živjeli smo mi, vječiti problemi, lažljivi i prijetvorni Riba, sračunati cinik Eviger, potom Zmija, Šunjara, Višnja, skitnica Ruža i još neke spodobe čije su živopisne osobine oslikale nečasne stranice gradske kronike. I tako, iako sam po geografskim, odnosno plemenskim determinantama trebao biti nekako više usmjeren na Ribu, Evigera, Ružu i druge klipane s vrha četvrti, gdjekad mi se učini da sam dječaštvo i mladost podijelio baš s Bremzom. Priznajem, nikada neću moći kazati kako mije u tom smislu savjest baš posve mima, jer sam i te kako opako znao iskorištavati njegovu ravničarsku pitomost i dobronamjernost