Istorija samoubistva
Georges Minois

Istorija samoubistva : dobrovoljna smrt u zapadnom društvu

Nijedno polje ljudskih aktivnosti danas nije strano istraživačima. Zar ne treba bez predrasuda i tabua istraživati sve što je doprinelo izgradnji čovjeka? Kao što je podsjećao Žan Bešle, Čega to specifično ljudskog ima u dobrovoljnoj smrti? „Samoubojstva" životinja su mitovi: samo je čovjek sposoban razmišljati o vlastitom postojanju i odlučivai o tome hoće li ga produžiti ili okončati. Čovječanstvo i postoji zato što je čovjek pronašao dovoljno razloga da ostane u životu. Ali, neki su odlučili da ovaj život nije vrijedan truda i poželjeli su otići svojevoljno prije nego što ih otjera neka bolest, starost ili rat. Neko će reći da su bili ludi. Katon, Seneka, Monterlan, Betelhajm i mnogi drugi, procijenili su da je dobrovoljna smrt, taj specifično ljudski čin, vrhunski dokaz slobode - slobode da sami odlučujemo o svom biću i svom ne-biću. Pred njihovim se izborom moramo zapitati poput Remona Arona: „Ubiti se, da li to znači kapitulirati pred nekim iskušenjem ili steći vrhovnu vlast, vlast čojveka nad vlastitim životom?"
Od najstarijeg antičkog doba do danas, muškarci i žene su odabirali smrt. Ovaj izbor nikada nije ostavljao ljude ravnodušnim. Mada je u rijetkim prilikama pozdravljan kao herojski čin, najčešće je bio predmet društvene osude.