Hermeneutika i kritika s primjenom na Novi zavjet I.-II.
Friedrich Daniel Ernst Schleiermacher

Svezak I. i II.

»Schleiermacher je, neovisno o svom ustrajavanju na neposrednosti, isto toliko mislitelj posredovanja koliko i njegov antipod Hegel. Samo on cilja na posredovanje sa stajališta kršćanstva, ne kao Hegel sa stajališta filozofije. U tomu leži odvažnost njegova mišljenja. Jer posredovanje nije nikakva kršćanska, već filozofijska kategorija....
Upravo i Schleiermacherova teologijska relevantnost leži u njegovoj filozofiji, ne u njegovoj teologiji. Njegova se filozofija, ukoliko želi pokazati svoju relevantnost, svakako mora izdvojiti iz svog samo pretendiranog jedinstva s teologijom.
Schleiermacherova filozofija ispunjava barem jedan dio zadataka posredovanja, kojima njegova teologija nije dorasla, time što, prvo, posreduje istinu s povijesnošću i, drugo, dijalektiku s dijalogikom i također zbiljski reflektira ta posredovanja. U oba odnosa ona može uvesti u fundament, stoje kod He-gela naprosto proigrano. Schleiermacher uzima povijesnost ozbiljnije od Hegela budući da nereducirano priznaje iskustva kontin-gencije; i on otkriva dijalogiku u srcu same dijalektike zato što je, drugačije od Hegela, unaprijed razvija iz razgovora.
Schleiermacherova dijaloška dijalektika je stvorena iz Platonova duha. Njegovo se unu-tarfilozofijsko značenje sastoji poglavito u tome stoje on u raspravi s Platonom usred idealizma pokrenuo postidealističko mišljenje. U tome je on srodan s platoničarem Schellingom i Schopenhauerom. Ali u odnosu na njih on ima prednost hermeneutike koja je sjedinjena s dijalektikom u jeziku kao razgovoru. Svaka stvarna filozofija kreće se danas, svjesno ili nesvjesno, prema jednoj takvoj hermeneutici. Njoj je Schleiermacher prethodno dao cilj.«