Dobro tijelo
Eve Ensler

U vrijeme eskalacije globalnog terorizma, kada građanske slobode nestaju jednako brzo kao i ozonski omotač, kada će jedna od tri žene u svijetu tijekom svoga života iskusiti silovanje ili će biti pretučena, postavlja se pitanje čemu pisati o svom trbuhu? Možda zato Što je moj trbuh jedina stvar nad kojom imam potpunu kontrolu ili možda zato što sam se nadala da je moj trbuh jedina stvar nad kojom imam potpunu kontrolu. Možda zato što vidim kako mi vlastiti trbuh sve više zaokuplja pažnju, zato što vidim kako trbusi ili stražnjice, ili bedra, ili kosa, ili koža drugim ženama sve više zaokupljaju pažnju pa vrlo malo iste ostaje za rat u Iraku ili bilo što drugo u životu. Kada su nedavno upitali skupinu etnički raznolikih, ekonomsko ugroženih žena u Sjedinjenim Američkim Državama koju bi pojedinost u svom životu promijenile kada bi to mogle, većina je odgovorila da bi htjele smršaviti. Možda sam se identificirala s tim ženama jer sam nasjela na ideju da bih, kad bih imala ravan trbuščić, postala dobra osoba koja se osjeća sigurno. Bila bih zaštićena. Bila bih prihvaćena, obožavana, važna, voljena. Možda zato što sam se najveći dio svoga života osjećala loše, prljavo, krivo, a moj je trbuh samo prenositelj, tobolac mržnje prema samoj sebi. Možda zato što je moj trbuh postao spremnik za moju tugu, moje ožiljke iz djetinjstva, moje neostvarene ambicije, moj neispoljeni bijes. Poput kakve bočice s otrovom, on je mjesto gdje se susreću eksplozivni spojevi - judeo-kršćanski imperativ dobrote; patrijarhalna uloga za ženu koja mora biti tiho, koja mora biti u drugom planu; potrošački imperativ države boljitka koji se temelji na pretpostavci da se svatko rada s nekom manom i lošom osobinom i da bolji život uvijek znači trošenje novca, gomile novca. (Eve Ensler)