Teorija jezika i opća lingvistika
Eugenio Coseriu

Teorija jezika i opća lingvistika (Teoria del lenguaje y linguistica general, 1962) jedno je od fundamentalnih djela s područja strukturalizma u jezikoslovlju. U knjizi je objedinjeno pet studija koje je Eugenio Coseriu od 1952. do 1957. objavio u časopisima ili kao zasebna izdanja. Studije Sustav, norma i govor (Sistema, norma y habla, 1952), Forma i supstancija u jezičnim glasovima (Forma y sustancia en los sonidos del lenguaje, 1954) te Determinacija i okružje (Determinación y entorno, 1955) sadrže autorova nastojanja da razjasni neke od osnovnih problema suvremene lingvistike i izgradi koherentnu teoriju jezika. U tekstu Logicizam i antilogicizam u gramatici (Logicismo y antilogicismo en la gramática, 1957) riječ je o temeljima gramatike, a ogled Množina kod vlastitih imena (El plural en los nombres propios, 1955) dio je opsežne jezične teorije vlastitih imena.
Coseriuova je polazna točka europski strukturalizam, posebice Tečaj opće lingvistike Ferdinanda de Saussurea, čije krute sheme reducira u koherentniji nacrt jezičnoga funkcioniranja, primjereniji jeziku kao objektu i govorniku kao subjektu, a potom ih i nadilazi. Tako je utvrdio da Saussureova dihotomija langue/parole nije dostatna da bi se objasnila ukupna jezična realnost, pa je te dvije sastavnice povezao s normom kao međusastavnicom, nju je pak u skladu s Humboldtovim pogledima stavio u vezu s tradicijom koju govornik uvijek zatječe i kroz koju on jezik proživljava.

Eugenio Coseriu (1921-2002) jedan je od najvažnijih jezikoslovaca XX. stoljeća. Nakon odlaska iz Rumunjske 1940. i višegodišnjega studijskog boravka u Italiji predavao je od 1951. do 1963. opću i indogermansku lingvistiku na Sveučilištu u Montevideu. Kao gostujući profesor predavao je na sveučilištima u Coimbri, Bonnu i Frankfurtu. Od 1963. bio je profesor romanske filologije, a od 1966. i opće lingvistike na Sveučilištu u Tübingenu, gdje je ostao do kraja karijere.
Mnogi njegovi radovi danas imaju status klasika na području jezikoslovlja i utjecajni su daleko izvan domene lingvistike i filozofije jezika. Njegova su najvažnija djela: Sincronía, diacronía e historia, 1958; Teoría del lenguaje y lingüística general, 1962; Einführung in die strukturelle Betrachtung des Wortschatzes, 1973; El hombre y su lenguaje, 1977; Tradicion y novedad en la ciencia del languaje, 1977; Principos de semantica estructural, 1978; Gramatica, semantica universales, 1978; Lecciones de linguistica general, 1981; Introduccion a la linguistica, 1986; Competencia linguistica, 1992.

Knjigu su uredili Mihaela Matešić i Josip Silić, popraćena je pogovorom Augusta Kovačeca i objavljena u sunakladništvu s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci.