Ćelava pjevačica ; Stolice
Eugene Ionesco

Ćelava pjevačica

Ćelavu pjevačicu je autor nazvao antikomadom, tj. antidramom jer to djelo ima obilježja koja zanemaruju klasičnu dramsku strukturu čija su pravila uspostavljena još u doba grčkih antičkih dramatičara, a popisao ih je Aristotel i smatrana su ispravnima i važećim pravilima pisanja dramskih tekstova.
Drama ima malen broj likova, tj. komornog je karaktera. „Radnja“ se odvija u jednom prostoru i u neprekinutom vremenu što znači da je Ionesco ipak poštovao bar klasično pravilo jedinstva mjesta, vremena i radnje.
Osobe koje su predstavljene, uvjetno rečeno likovi drame, dva su bračna para; Smith, i Martin te sluškinja Mary i slučajni posjetitelj – Vatrogasni kapetan. To su obični ljudi, ne baš s dna društvene ljestvice, ali su iz malograđanskog okružja. Žive svoj dosadni, malograđanski shvaćeni život koji niti žele, niti mogu, niti imaju potrebe promijeniti. Njihove su životne situacije nalik jedna drugoj, njima se ništa ne događa, vode razgovore iz kojih ne saznajemo nikakvo uzbudljivo događanje ili opet banalne događaje doživljavaju kao iznimne i uzbudljive. Ponavljaju iste fraze i svakidašnju monotoniju prihvaćaju kao normalni životni tijek. Njihove su karakterne osobine posve jednake čak i onda kad se inate jedno drugom. Martinovi su još gora varijanta Smithovih kojima su došli u posjet, na večeru, na koju su domaćini zaboravili. Martinovi se na početku, kad su ostali sami, ponašaju kao potpuni stranci. Najprije dugo šute i samo se pogledavaju, ali kako domaćina dugo nema (otišli su da se iz pristojnosti prema gostima svečanije obuku), oni su prisiljeni na komunikaciju koja otkriva njihovu otuđenost i samoću u braku. Čak saznaju da imaju i djecu, ali se ne slažu u pogledu njihovog izgleda ni broja. Sluškinja Mary svojim reakcijama donekle objašnjava ili pomalo zapetljava situaciju, ali njezin pokušaj da bude važna i prihvaćena (recitira pjesmu) bude neuspješan i mora otići pognute glave. To je posljedica malograđanskog shvaćanja društvene podjele. Nešto promjene donosi Vatrogasni kapetan čiji je dolazak slučajan i posve nesvrhovit. Njegova nazočnost potencira prazninu i nesvrhovitost komunikacije među likovima. Nazočni ga pokušavaju što duže zadržati, komunikacija postaje sve nelogičnija, a on ih zabavlja nevjerojatnim i sve smušenijim pričama. To otkriva i njegovu duševnu pustoš i duševnu pustoš njegovih slušatelja. Ćelava pjevačica se uopće ne pojavljuje kao lik. Spominje se samo jednom i izvan konteksta razgovora. Za nju pita Vatrogasni kapetan, a gđa Smith mu kaže da se još uvijek češlja na istu stranu. To je vrhunac besmislice, pa je baš zbog besmislenosti cijele situacije i još besmislenijeg razgovora i cijeli komad dobio takav naslov.

Stolice
 
Stari i Stara su čuvari kuće negdje u pustoši, u kuli okruženoj vodom. Mjesto je neobično i ne baš konkretizirano. Moglo bi biti bilo gdje u svijetu, usred jezera ili mora, odvojeno od svakog naselja, posve izolirano od svijeta.
Dvoje usamljenika u dubokoj starosti nikud ne odlazi niti tko dolazi do njih. Prostorija u kojoj se kreću je prazan polukružni prostor s nekoliko vratiju, a od stvari na početku je samo jedna školska ploča. Starci su cijelog života ostali jedno drugom privrženi i brižni jedno prema drugome i sad kad su stari, napušteni i posve usamljeni. Svoju usamljenost krate prepričavanjem nekadašnjeg života koji je bio jednako beznačajan nekad kao što je i sada. Već su starački zaboravljivi pa brkaju pojmove i događaje i ponavljaju uvijek iste priče. Ako je u Ćelavoj pjevačici i bilo nekakve sitne razlike u dijalozima likova, ovdje ih nema. Stara ponavlja rečenice koje je izrekao Stari ili izgovara samo dio izrečenoga pa djeluje kao njegova dvojnica, a njezin govor kao jeka starčevoga govora. Oni jednako misle i jednako govore. Stari je umislio da je netko važan, a Stara mu u svemu povlađuje. Umislio je da mora prenijeti poruku čovječanstvu i zato pozvao predstavnike svih društvenih slojeva, pa i cara. Kao što ga Stara podržava u svemu, tako ga podržava i u uvjerenju da gosti pristižu i da je njegova poruka jako važna. Kao odjek njihovih želja čuje se pljusak vode izvana, a to djeluje kao odjek viših sila. Oni se ponašaju kao da im stvarno redom dolaze gosti za koje unose stolice, ljubazno ih primaju i prema fiktivnim se osobama odnose na način na koji se ljudi odnose prema važnosti koju osobe imaju društvu. S nevidljivim Carom i Pukovnikom razgovaraju s primjerenom udvornošću, prema Lijepoj gospođi je Stari kavalirski ljubazan, a „spazivši“ da Pukovnik neukusno udvara Lijepoj, Stara ih moralistički osuđuje. Starci su prema onima iz nižih slojeva ravnodušni ili čak otresiti. To je svojevrsna parodija ljudskih odnosa; klanjati se „velikima“ i „važnima“, a podcjenjivati niže od sebe. Pozornicu ispunjavaju stolice, a starci glume da se provlače između stolica i gostiju kao da su stvarni. Postupno je prostorija „puna“ gostiju koji se “gužvaju“ i „galame“. Stari ih smiruje obaviješću da će uskoro doći Govornik koji će im prenijeti njegovu poruku jer sam nije dovoljno vješt govorništvu. Najnevjerojatnije je što se Govornik doista pojavljuje kao stvarna, živa, a ne fiktivna osoba. Starci su tada već razdvojeni „gomilom“ radoznalaca, ali smatraju da su dolaskom gostiju, napose Govornika, dosegli vrhunsku sreću i da je to ispunjenje njihovog životnog poslanja. Onako razdvojeni, ali sretni, bacaju se kroz prozore u vodu.
Tek onda se začuju ljudski glasovi. Dakle, Stari i Stara su nosači stolica, a ne dramski karakteri.
Iako je sam autor iskazao da je tema „ništa“, to bi ipak bilo prejednostavno jer iz teksta izbija osjećaj izgubljenosti, osuđenosti na samoću, jalovosti i besmisla života, te nemoći komunikacije, „tragedija jezika“ (prema autorovom uvjerenju), a to su teme koje je Ionesco razrađivao u većini svojih antikomada. Idejni sloj ovog antikomada također je, iako zamaskiran, ipak moguće otkriti. Nevidljivost gostiju je puna značenja i upućuje na to da su moćnici i vladari uvijek nevidljivi i izvan vidokruga potlačenih koji osjećaju samo njihovo nasilje ili nebrigu.
Autor je djelo nazvao tragičnom farsom. Farsa je šaljiva igra, vrsta kratkog dramskog djela vrlo popularnog u srednjem vijeku. Izvodila se na sajmovima i krčmama i cirkusima, najčešće kao improvizacija. Preživjela je do danas jer ima prije svega zabavljački karakter, vrlo je slobodnog, vulgarnog izražavanja i podrugljivog sadržaja. Kao što smo dosad spoznali, Ionesco je svojoj farsi, bez obzira na komiku koja iz nje izbija, dao ozbiljan sadržaj upozoravajući na tragediju u koju srlja čovječanstvo.
I da zaključimo; Stolice su drama apsurda ili antidrama (antikomad).