Filozofija pedagogike
Erwin Hufnagel

Studije o Kantovom, Natorpovom i Honigswaldovom temeljnom pedagogičkom nauku

Pedagogika Kantova kova nastoji u krug svoje refleksije i odgovornosti uključiti ona zadnja humana postignuća. Budući da je čovjek pozvan i izazvan na ćudorednost, discipliniranje, kultiviranje, civiliziranje i moraliziranje morali bi mu se dodijeliti kao con-ditiones sine quibus. S teorijskom kulturom, sa sviješću o pravu i s ćudorednim osjećajem odlučuje se po Kantovu uvjerenju o sudbini, najdubljem smislu pojedinca i čovječanstva. Stoga se nijednom čovjeku ne smiju uskraćivanjem kultivirajućih i civilizirajućih usmjeravanja izmaknuti neizostavne pretpostavke njegove potonje humanosti. Uključivanje tog zahtjeva ovisi o političkim pretpostavkama. Usprkos svoj legitimnosti država mora kao podređene pojmiti svoje vlastite zahtjeve pojedincu. To je jedno. Ona povrh toga mora spoznati svoju dužnost služenja institucionalnom pretakanju onog sklopa pretpostavki.
Država fundirana u ideji prava (ljudskih prava) - i samo nju Kant smatra legitimiranom, a ne praksu vladanja koja samu sebe postavlja kao apsolutnu i koja se oslanja na iskustvo s čovjekom - treba pružiti jamstvo da svaki čovjek može ostvariti sve njemu moguće kompetencije - ili kako smo ranije rekli: slobode, pri čemu država treba paziti na to da kultiviranje, odnosno samokultiviranje koje principijelno pripada pojedincu, ne kolidira s razvojem svih sklonosti bližnjeg, čiji su zahtjevi za kultiviranjem isto tako legitimni. (...)
Ukratko: Kantov pojam odgoja involvira temeljne političke odluke, to jest: pedagogičko i političko djelovanje koincidiraju u vrednovanju individualnosti. Kantov pojam odgoja uključuje u sebi zahtjev realiziranja njemu primjerenog državnog ustrojstva; ali važi i drugi pravac argumentacije: teorija republikanski ustrojene države implicira njoj primjerenu pedagogiku. Obje teorije, pedagogička i politička, moraju se, kada slijedimo Kantove intencije, razviti iz jednog fundamentalnog aksiološkog područja.