Mimeza
Erich Auerbach

Prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj književnosti

Prikaz zbilje u Danteovu Paklu! U Pantagruelovim ustima i viteškom romanu? Iza skromnog podnaslova, koji nas upućuje na uski književni segment koji uglavnom vežemo za 19. stoljeće, krije se zahvat u bit umjetničkog postupka, primjenjiv ne samo u književnosti nego i u ostalim umjetnostima. Ova knjiga je povijest traganja za objeetive correlative, za onim izborom, slijedom i međuodnosom rijeci koji ce kod čitatelja i nakon protoka više stoljeća i potpunog nestanka društvenog konteksta u kojemu je djelo nastalo proizvesti intenebrarti sklop učinaka. Književnost motri kao složeni spoj naslijeđenih tradicija uklopljenih u opći povijesni kontekst i osobne invencije. Implicite odbija slučaj i kaos kao moguće izvore velikih umjetničkih djela, a cjelokupna analiza književnih postupaka i perspektiva, objedinjenih riječju mimeza, ukazuje na autorovu čvrstu vjeru u to da umjetnička veličina doista jest dokaziva i opipljiva, podložna usporedbi i argumentaciji, a ne samo paušalnoj subjektivnoj procjeni najčešće nazivanoj ukus. Budući da najveći dio suvremene književne teorije, pri čemu se ponajprije misli na posljednjih pedeset godina, književno djelo gleda kao pronađeni nepoznati komad kovine ili iskopani artefakt, pa se slijedom toga bavi isključivo recepcijskim aspektom, Auerbachovo inzistiranje na proizvodnom očištu dobrodošla je protuteža na koju bi hrvatsko izdanje ove knjige trebalo podsjetiti. Lucidnim analizama, čija uvjerljivost ima fikcionalnu snagu, jer, čitajući ih, često zanemarujemo postojanje drugih mogućnosti i previđamo njihovu djelomičnu subjektivnost i proizvoljnost, on uspostavlja takoreći sudski korpus dokaznog materijala za teze postavljene u točki proizvodnje i nastoji realnu osobu autora precizno poklopiti sa sjenkom fikcionalnog autora koju proizvodi analizirano djelo. Bez obzira na to rabimo li Mimezu kao sveučilišni udžbenik u užem segmentu francuske, talijanske, njemačke, engleske i drugih književnosti, ili njene ideje rabimo u općenitije književnoteorijske, komunikološke ili filozofske svrhe, uvijek će nam biti potrebna kao povijesni orijentir, pri čemu povijesno nikako ne znači prošlo, nego ono Što nas istodobno određuje, usmjerava, opterećuje, ograničava, obogaćuje i potiče - baš kako to kaže