(…) Ima neke posebne svjetlosti, nečeg nježnog u prozi Emmanuelle Pagano i premda u načinu na koje sklapa pojedine prizore ponekad osjećamo spisateljsku ruku, njezin nas glas uvijek uvuče u svijet koji gradi. Bilo da je riječ o stvarima, krajolicima, životinjama, ljudskim bićima ili pak o dnevnoj svjetlosti, pogled kojim ih promatra jednako je pozoran i velikodušan. (...)
Thierry Guichard, Le Matricule des Anges, veljača 2007.
(...) Već na prvim stranicama, kao da smo u nekom romanu ceste na francuski način. Školski kombi putuje kroz klance pokrajine Ardèche, ujutro i uvečer, po snijegu i po vjetru, među kanjonima i vukovima. Prepuštamo se vožnji, promatramo krajolik, upoznajemo klince, usnule mališane i njihove strahove. A onda uslijedi prevrat – svako malo provalije pune opasnosti i izazova, umjetna jezera i skrovite doline – i počnemo se pitati: tko je za volanom? Tko priča priču? Koju priču? Autorica nas zbunjuje, manipulira slaganjima muškog i ženskog roda ne bi li što vjernije dočarala užas pred nemogućnošću da se bude ono što nam je suđeno: muškarac ili žena. (...)
Martine Laval, Télérama, siječanj 2007.
(…) Treba dara da bi se bilo bratom i sestrom, da bi se uspjelo u bratskim odnosima, baš kao i u životu. Treba dara da bi se voljelo, malo ili mnogo, u zajedništvu ili u neslozi, smijući se kao ludi ili se žestoko mlateći, usprkos vlastitoj prirodi i krvnim vezama. Nije to nimalo jednostavno, pogotovo kad je jedno od njih obilježeno, tko će ga znati kojim biljegom sudbine, i traga za svojim identitetom, svojim mjestom u svijetu… U romanu Adolescenti trogloditi, Emmanuelle Pagano se zavlači u obiteljske meandre i sentimentalne vihore ogoljavajući vječno rivalstvo između apsolutne ljubavi i nerazumijevanja. (…)
Martine Laval, Télérama, 3 janvier 2007
(…) Roman Adolescenti Trogloditi smješten je u dekor od pahulja. Priroda je ta koja odlučuje. Vatirane riječi Emmanuelle Pagano bude u čitatelju nespokoj. Ovo je proza koja izaziva zimicu. Drhtavicu. Proza je to koja nas potresa ponajprije zbog vještine kojom autorica vlada jezikom: oštrim poput klime i neumoljivim, a istovremeno istančano poetičnim. (…)
Adrienne Nizet, Le Soir, 3 août 2007
Emmanuelle Pagano rođena je 1969. u Rodezu (Aveyron, Francuska). Do rujna 2012. radi kao profesor likovne umjetnosti, nakon čega napušta školu i potpuno se posvećuje pisanju. Studirala je umjetnost, smjer film i audiovizualne umjetnosti. Nekoliko stručnih radova posvetila je temi tijela u Pasolinijevim filmovima. Djela su joj prevođena na talijanski, njemački, mađarski, bugarski, češki i španjolski. Za roman Les Adolescents Trodlodytes dobila je Europsku nagradu za književnost 2009. Živi u Francuskoj.
Objavila je zbirku proznih fragmenata Nouons-nous (P.O.L., 2013), novelu Un Renard à mains nues (P.O.L., 2012), romane L'Absence d'oiseaux d'eau (P.O.L. 2010; Gallimard, 2011), Les Mains gamines (P.O.L., 2008), Les Adolescents Troglodytes (P.O.L., 2007), Le Tiroir à cheveux (P.O.L., 2005), Pas devant les gens (La Martinière, 2004) i priču Pour être chez moi (Ėditions du Rouergue, 2002).
