Prozac nacija
Elizabeth Wurtzel

Do desete godine bila je idealna djevojčica: slikala je, pisala priče i bila najbolja u školi, da bi si u dvanaestoj žiletom rezala noge uz glazbu grupe Velvet Undeground... tako počinje promotivni tekst izdavača o autorici ove knjige u kojoj ona opisuje svoju višegodišnju bitku s depresijom. Sama autorica o tome kaže:
Depresija nije iznenadni slom. Više podsjeća na rak: isprva pažljivo oko niti ne primjećuje masu tumora, a zatim jednoga dana dum! evo ogromne, smrtonosne tri i pol kilograma teške grude koja ti se nastani na mozgu ili želucu ili lopatičnoj kosti, i ta stvar koju je proizvelo tvoje vlastito tijelo zaista te pokušava ubiti. Depresija tome jako sliči: polako, tijekom godina, u tvom će se srcu i umu gomilati podaci, u tvom će se sustavu aktivirati kompjutorski program za potpuni negativizam, a život će tako postajati sve manje i manje snošljiv. Ti, međutim, nećeš ni primijetiti kako nastaje, mislit ćeš da je sve to normalno, da je povezano s procesom starenja, da ima veze s napunjenih osam, ili dvanaest ili petnaest godina, a zatim jednoga dana shvatiš daje sveukupni tvoj život užasan, da ga nije vrijedno živjeti, groza i crna mrlja na bijelom terenu ljudskog postojanja. Jednoga se jutra probudiš i uplašiš jer moraš nastaviti živjeti...