Igrači
Edo Popović

U Koncertu za tequilu i apaurin Popović nudi priču koja se događa danas i ovdje, prozu koja je obilježena tipiziranim likovima i prepoznatljivim situacijama, ali kojoj je kao protutežu, i kao spas od banalnosti, ubrizgao heroinsku dozu fantastike. Uranjajući u glib postratne Hrvatske, Popović je ocrtao svijet koji se održava otkucavanjem i reketarenjem i kojemu ništa što je ljudsko - i vjenčano s kriminalom - nije zapravo strano.

U ovoj noveli do izražaja su došli mnogi elementi izuzetne spisateljske kulture pisca: uz otplaćivanje dugova generacijskoj poetici kratke priče, ona otvara i nove prostore književne izražajnosti vidljive u majstorskom vođenju radnje, nadmoćnoj lakoći pripovijedanja i organizaciji unutarnjeg rasporeda novele, isprepletanju njezinih različitih segmenata i razina.
I. J. Bošković, (o Koncertu za tequilu i apaurin),
Novelom Plesačica iz Blue Bara Popović se potvrđuje kao majstor nepretenciozne urbane proze koja počiva na žanru i osjećaju svijeta koji smo poznavali u francuskom filmu pedesetih i šezdesetih i koja se pretvara u štivo za ugodno čitanje o neugodnu dobu.

Ono što krasi Plesačicu iz Blue Bara, konstanta je Popovićeve proze - nehinjeno razumijevanje manje-više sitnih, gubitničkih, poglavito urbanih ljudskih sudbina. Popović, jednostavno, jako dobro razumije i poznaje milje o kojemu piše i što je podjednako važno, nikada literarno ne igra na jeftine trikove.

Kratki roman Dečko, dama, kreten, drot kojim je zaokružio trilogiju započetu novelama Koncert za tequilu i apaurin i Plesačica iz Blue Bara nije samo uspješan završetak jedne prozne dionice ovoga autora, već i onaj trenutak koji smo dugo čekali. Konačno se, naime, dogodilo da Popović možda čak i nadmaši svoj kultni Ponoćni boogie.