Vježbe iz semantike ljubavi
Dubravko Škiljan

Cijelo je ovo ispitivanje unaprijed bilo osuđeno na neuspjeh, ili se bar za njegove rezultate moglo sa sigurnošću
pretpostaviti da će biti dvojbeni. Naime, sama ideja da se ljubavna lirika, vjerojatno jedan od najistančanijih
jezičnih iskaza i svakako najdublje uvjetovan ne samo pjesnikovom ličnom anamnezom nego i njegovim uvijek sasvim
specifičnim poimanjem jezika, podvrgne lingvističkoj analizi, koja - u težnji da dosegne (nerijetko lažnu) znanstvenu objektivnost - u predmet svojeg istraživanja nužno unosi redukciju (a modeli u semantici posebno su reducirani), dakle ideja da se neposredno suoče golema sloboda poetskog iskazivanja i namjerna limitiranost
instrumentarija kojim se pristupa tom iskazivanju, ili, jednostavnije rečeno, namjera da se neograničeni prostori
poezije zatvore u granice znanstvenog diskursa, sadržavala je u sebi nešto gotovo skaredno. Uz to, i konkretni
okvir zadatka bio je sjedne strane odviše ambiciozan, a s druge je strane pružao premalo jezičnog materijala bilo
za kakve čvršće zaključke: trebalo je na deset odabranih ljubavnih pjesama desetero različitih autora, na deset
raznih jezika i iz deset različitih razdoblja, istražiti kako se na semantičkoj razini oblikuju jezični iskazi ljubavi.