Pripovijetke
Dinko Šimunović

Ne sjećam se jesam li čitala Alkara u osnovnoj školi. Ako i jesam, ne bih rekla da je na mene ostavio tako tragičan dojam kao kod prvoga čitanja u pripremi za ilustriranje. Prije svega pogodio me odnos prema ženama, nad kojima se dnevno izvršava nasilje, čin koji je toliko društveno prihvatljiv da se na neki način i spominje na nivou fusnote, kao nešto što i nije događaj. Naravno da je riječ o opisu patrijarhalnoga društva toga vremena, ali s obzirom na to da se ni današnji zapadni svijet nije sasvim izborio za jednakost žena, nisam te detalje doživjela samo kao povijesni kuriozitet. Vjerojatno sam bila i pod utjecajem istovremenoga natjecanja Hillary Clinton za demokratsku kandidatkinju u američkoj predizbornoj kampanji. Tu su kandidaturu naime neki konzervativci često znali popratiti komentarima poput onoga da ne bi imali poštovanja prema ženi u Bijeloj kući jer bi ili njen iritirajući glas konstantno podsjećao na njihove vlastite žene koje ih gnjave da iznesu smeće.
Razmišljala sam o mladima koji se susreću s ovim pripovijetkama, pogotovo u školskome kontekstu, i pitala se bi li oni bili osjetljivi na iste te detalje, ili bi to naprosto doživjeli kao nešto smiješno, neprimjetno. Nisam htjela u ilustracijama stavljati naglasak na tretman žena, barem ne na doslovan način, jer sam se bojala da bi didaktičnost takvoga postupka izazvala suprotan učinak. Moj je stav u tom smislu više izražen nedostatkom muških junaka, ili apsurdom i fragmentacijom njihovih malobrojnih manifestacija.