Veronikin rubac
Dimitrije Popović

Kako to izgleda kada jedan umjetnik sudi o djelima drugih umjetnika i kada istražuje, kako piše likovna kritičarka i pjesnikinja Gordana Benić, »zagonetne veze u umjetnosti kao prostoru u kojemu se spajaju slika i riječ«? Slikar, kipar i grafičar Dimitrije Popović (Cetinje, 1951), jedan od najpoznatijih hrvatskih umjetnika u svijetu, interpretira kanonska djela likovne umjetnosti uvodeći čitatelja kroz teme i simbole koji su obilježili njegovu crtačku karijeru.

Rezultat je netipična likovna knjiga koja za razliku od klasičnih povijesno-umjetničkih studija umjetničkomu djelu pristupa iznutra, na temelju iskustva stvaratelja pa u konačnici čitamo svojevrsni Popovićev dijalog s velikm majstorima i njihovim djelima, dijalog koji je knjiški uobličen poput kakva osebujna rječnika simbola, odnosno kao "imaginarni muzej uzora i modela, malroovski pregled istaknutih vrhova i zanačajnih stilskih dometa"(Tonko Maroević).).

Slikar, kipar i grafičar, a ponajprije nenadmašni crtač Dimitrije Popović prihvaća se ovaj put olovke ili pera da bi iskazao svoja viđenja, razmišljanja i uvjerenja potaknuta velikom povijesnom baštinom medija kojim se i sam bavi. Znali smo i dosad da je sklon riječi i književnosti, uspomenama i prosudbama, a pogotovu je nezatajivo njegovo nagnuće prema likovnim klasicima, velikanima antropomorfne tradicije i tako reći nositeljima prometejskog plamena patetičnog humanizma. Ali iz povremenih životopisnih, autopoetskih zapisa ili iz učestalih odgovora na novinarska pitanja tek se razabirao sustav mišljenja, dok prilozi sabrani u ovoj knjizi govore o trajnom, čak opsesivnom bavljenju ishodištima umjetničkog izraza.