Berković
Diana Nenadić, Nenad Polimac (ur.)

Pišu: Zvonimir Berković, Konrad Eberhart, Marko Grčić, Dragan Jurak, Silvestar Kolbas, Sanja Kovačević, Bruno Kragić, Petar Krelja, Juraj Kukoč, Gérard Langlois, Ivana Miloš, Diana Nenadić, Irena Paulus, Jurica Pavičić, Nenad Polimac, Maja Rodica-Virag, Ivo Škrabalo, Slaven Zečević.

Portreti Zvonimira Berkovića, redatelja, scenarista, kritičara, esejista, feljtonista... i još ponekog -ista, gotovo redovito započinju nabrajanjem „njegovih najvećih ljubavi“. Glazba je na neupitnom prvom mjestu, na drugom i trećem mjestu, ovisno o izvoru, izmjenjuju se kazalište i film, četvrto zauzima politika… Očigledno, Berković je bio čovjek kojega je istodobno voljelo više muza, a on im je – s jednom nogom čvrsto na zemlji, a drugom u zarobljeništvu vlastitih „demona“ – uzvraćao najbolje što je mogao: zavodljivim i strastvenim refleksijama o umjetnosti i svijetu oko sebe, izmišljajima u kojima se uvijek igrao skrivača sa samim sobom, vječnom sumnjom... Rezultat tih neprekidnih procesa četiri su cjelovečernja igrana filma, jedna televizijska serija, dvadeset-trideset ufilmljenih i nešto više nerealiziranih scenarija, stotine kritičkih tekstova, feljtona i eseja ukoričenih u četiri knjige, jedna velika povijesna drama, i mnogo toga što će se širiti usmenom predajom, kako to obično biva s eruditima brze i žive misli. Aritmetički zbroj kreativnih „jedinica“ možda i nije tako velik, ali njihov je odjek dubok i dalek, a geometriju takva duha teško je obuhvatiti jednom knjigom, pa i daleko debljom no što može biti monografija bilo kojeg istinskog umjetničkog velikana.

Monografija Berković zato se ponajviše usredotočuje na onaj dio Berkovićeve kreativne ostavštine u kojem su se mogle združiti sve njegove „ljubavi“, a to se po prirodi stvari najlakše događalo u filmovima. Kad bi Berka pitali, tu množinu nedvojbeno bi zamijenila jednina njegova jedinstvenog prvijenca Rondo, a ni tada, u vlastitom remek-djelu, koje će gotovo osamljeno odjekivati i preko granica otužne Diletantije, ne bi vidio dovoljno razloga da mu se posvećuje pozornost kao filmskom čovjeku. Berkovićevo filmsko djelo, dakako, neodvojivo je od drugih sastavnica njegove misleće i stvaralačke persone, što će se neizbježno provlačiti i drugim tekstovima, kako bi osvijetlili sve dimenzije rijetke pojave hrvatskoga filma i kulture.